DEDIJA - Hasan Kikić - priča o Šejh Dedi iz Čekanića

Šta ću ti puno kazivati, to ti, efendija, i bez mene dobro znaš! Taj Dželat-paša - započinje Omer Dedić, turivši desnu ruku u njedra, pod tanku lanenu košulju i tiho se nakašljavši - taj Dželat-paša bio ti je ovdje u nas, u Bosni, ravno prije stotinu i dvadest godina. Poslaše ga, kažu, da Bosnu ukroti. Bosnu i BosanceJah! A kažu, bio je taj Dželat-paša vrlo učen čovjek. l pjesmarice sastavljao...Omer Dedić najednom zašuti. Onda, kao da se nenadano sjetio, hitro baci pogled na sećiju na kojoj je stajala džezva s kahvom, nalije sebi findžan, uzme grudicu šećera, zagrize i žestoko srkne. - A bio je velik ubojica! - odreže stari Omer Dedić tvrdo kao da zaškripa zubima.

-Doduše - nastavi naoko smireno - nisu ni prije njega bolji dolazili. Kurd-Ćehaja! Paša Kukavica! Svi su oni krvoločno počimali.

Onda zašuti i zagleda se negdje daleko preko planine, naslonivši se pri tome licem na drveni demir prozora. Ostade tako dugo.

-Efendija! - oprezno se okrene Omer Dedić i pogleda me svojim sjajnim zelenim očima

-Ovo ću reći što može bit nisi dosad čuo! Kad je zulum, onda je zulum, taman da ti je od rođenog oca! Jah! Rijećemo, na priliku, i ti sultani: ista vjera k'o i mi, a paše udarili zulum... Je li tako? - sagne se on sasvim blizu i priupita...

-I došao ti je taj Dželat-paša u Bosnu. Dolazili su, kažem, i prije njega i bili su svi krvoloci, ali kao štoje on bio... Zato su ga i prozvali Dželat-paša. Omer Dedić malo spusti kapke, sastavi trepavice, duge sijede trepavice, i kao da se polako prisjeća, započe dalje, tiho i razvlačeći svaku riječ:

-Spusti se noć, teška, gusta crna bosanska noć. Dželat-pašini čauši dovedu na lancima nepokornog Bošnju. Tamnica. Noć. Zidovi debeli i hladni. Dželat-paša stao u raskorak, podbočio se i reži. Čovjeka su vezali i za noge i za ruke. A onda su lanac prikovali negdje u mraku. Žuti jezičac svijeće u fenjeru kao da hoće da se utrne. Sve ti izgleda kao da si na Onom Svijetu, k'o da si među prikazama. Onda se Dželat-paša polako pomakne i otpaše sa svog pojasa tanki svileni gajtan, sagne se nad čovjekom kao prikaza, omota mu ga oko vrata i zategne.

"Tako su udavljeni nebrojeni muslimani, i kapetani, i age, i bezi i ajani. Tako je udavljen i pjesnik llhamija Žepčak. A tako isto htio je Dželat-paša da udavi i Dediju Čekanića iz sela Čekanića kraj Gračanice. I slao je on po tog Dediju iz Čekanića puno puta svoje čauše, ali daleko je Gračanica, a još dalje je selo Čekanići, a Dedija je junačina na glasu. I pravedan čovjek. Nije volio zuluma, pa makar taj zulum došao baš iz samog Carigrada, i od samog turskog sultana. A Dediji Čekaniću se činilo da je zulum baš odatle, pravo iz Carigrada, i dolazio. Dođe paša i donese zulum. A odakle je došao paša? Iz Carigrada. E, pa onda je i zulum carigradski. I pročulo se tako čak do Travnika kako Dedija govori o zulumu. A znaš, efendum, o zulumu se avazile nikad nije smjelo govoriti. Odmah te u lance spetljaju, pa pod suđenje. Htjeli tako da učine i sa Dedijom. Ama pametna glava u tog Dedije bila. Njega pozovu, a on odgovor otpremi: jok! veli. E, drugi put, evo Dželat-pašinog čauša iz Travnika pravo u Čekaniće. Na konju.

-Sigurno si od paše? - dočeka ga Dedija pred kućom.
-Jesam, odgovori čauš.
-E, onda, bujrum - veli mu Dedijaa - bujrum u kuću. Pašinog čovjeka moram dočekati i počastiti.
A kad čauš posjedio, Dedija mu daje jednu srebrnu kutiju i u njoj pola baruta i jedna utrnuta žiška i reče mu:
-Ovo ponesi svome paši u Travnik i kaži mu šta sam poručio: Kad mognu zajedno barut i žeravica, onda će moći zajedno i zulum s pravdom. Reci mu da poručuje Dedija iz Čekanića,

Bosanac, da ga se nije nikad bojao niti će se bojati... S Dedijom je, reci mu, njegova puška čarka i pravda... i Bosna..." Omer Dedić se pri tome podigne s klupe i žestoko kresne ispruženim kažiprstom desne ruke po zraku. Zatim se polako spusti na klupu. "A kad se čauš popeo na konja i pošao, on ga zaustavi:

-A ti, samo da znaš k'o što ne znnaš koga služiš, dobio bi svoju... ostraga! A drugi put se spremiše po Dediju tri čauša i dvadeset carskih askera. Ali to Dedija dočuje i spremi se. Kažu, došlo mu je u pomoć ne znam koliko stotina Ijudi s raznih strana. Čak od Banjaluke i od Žepča. Uzeli askerima, kažu, puške i konje, skinuli im tijesne haljine i u gaćama ih pješice otputili u Travnik. Nisu ih htjeli pobiti. Ljudi su, kažu, i oni. A i neka Dželat-paša vidi da Bosna ne voli zuluma."

-Kažu, efendum, da je Dželat-pašaa od jada umro poslije toga. A Dedija iz Čekanića živio je, kažu još dugo. Zulum, efendum, i mora crknuti, a pravda ostati.To je bilo i biće - završio je Omer Dedić i žestoko srknuo iz svog findžana. Onda se polako pridigao, izišao, došao do ćoška kafane i upro kažiprstom preko brda:

-Tamo je to. Za ovim brdima. Tamoo se ide u Čekaniće. Tamo je turbe Dedijino. Narod mu uči dove. Tome Dediji. Tako i treba. A narod dobro pamti što je zulum.. .aha!

Autor: Hasan Kikić (1905. -1942.)