Arhiva oznaka: DEDIJA – Hasan Kikić – priča o Šejh Dedi iz Čekanića

DEDIJA – Hasan Kikić – priča o Šejh Dedi iz Čekanića

DEDIJA - Hasan Kikić - priča o Šejh Dedi iz Čekanića

Šta ću ti puno kazivati, to ti, efendija, i bez mene dobro znaš! Taj Dželat-paša - započinje Omer Dedić, turivši desnu ruku u njedra, pod tanku lanenu košulju i tiho se nakašljavši - taj Dželat-paša bio ti je ovdje u nas, u Bosni, ravno prije stotinu i dvadest godina. Poslaše ga, kažu, da Bosnu ukroti. Bosnu i BosanceJah! A kažu, bio je taj Dželat-paša vrlo učen čovjek. l pjesmarice sastavljao...Omer Dedić najednom zašuti. Onda, kao da se nenadano sjetio, hitro baci pogled na sećiju na kojoj je stajala džezva s kahvom, nalije sebi findžan, uzme grudicu šećera, zagrize i žestoko srkne. - A bio je velik ubojica! - odreže stari Omer Dedić tvrdo kao da zaškripa zubima.

-Doduše - nastavi naoko smireno - nisu ni prije njega bolji dolazili. Kurd-Ćehaja! Paša Kukavica! Svi su oni krvoločno počimali.

Onda zašuti i zagleda se negdje daleko preko planine, naslonivši se pri tome licem na drveni demir prozora. Ostade tako dugo.

-Efendija! - oprezno se okrene Omer Dedić i pogleda me svojim sjajnim zelenim očima

Sej Dedo

-Ovo ću reći što može bit nisi dosad čuo! Kad je zulum, onda je zulum, taman da ti je od rođenog oca! Jah! Rijećemo, na priliku, i ti sultani: ista vjera k'o i mi, a paše udarili zulum... Je li tako? - sagne se on sasvim blizu i priupita...

-I došao ti je taj Dželat-paša u Bosnu. Dolazili su, kažem, i prije njega i bili su svi krvoloci, ali kao štoje on bio... Zato su ga i prozvali Dželat-paša. Omer Dedić malo spusti kapke, sastavi trepavice, duge sijede trepavice, i kao da se polako prisjeća, započe dalje, tiho i razvlačeći svaku riječ:

-Spusti se noć, teška, gusta crna bosanska noć. Dželat-pašini čauši dovedu na lancima nepokornog Bošnju. Tamnica. Noć. Zidovi debeli i hladni. Dželat-paša stao u raskorak, podbočio se i reži. Čovjeka su vezali i za noge i za ruke. A onda su lanac prikovali negdje u mraku. Žuti jezičac svijeće u fenjeru kao da hoće da se utrne. Sve ti izgleda kao da si na Onom Svijetu, k'o da si među prikazama. Onda se Dželat-paša polako pomakne i otpaše sa svog pojasa tanki svileni gajtan, sagne se nad čovjekom kao prikaza, omota mu ga oko vrata i zategne.

Sej Dedo

"Tako su udavljeni nebrojeni muslimani, i kapetani, i age, i bezi i ajani. Tako je udavljen i pjesnik llhamija Žepčak. A tako isto htio je Dželat-paša da udavi i Dediju Čekanića iz sela Čekanića kraj Gračanice. I slao je on po tog Dediju iz Čekanića puno puta svoje čauše, ali daleko je Gračanica, a još dalje je selo Čekanići, a Dedija je junačina na glasu. I pravedan čovjek. Nije volio zuluma, pa makar taj zulum došao baš iz samog Carigrada, i od samog turskog sultana. A Dediji Čekaniću se činilo da je zulum baš odatle, pravo iz Carigrada, i dolazio. Dođe paša i donese zulum. A odakle je došao paša? Iz Carigrada. E, pa onda je i zulum carigradski. I pročulo se tako čak do Travnika kako Dedija govori o zulumu. A znaš, efendum, o zulumu se avazile nikad nije smjelo govoriti. Odmah te u lance spetljaju, pa pod suđenje. Htjeli tako da učine i sa Dedijom. Ama pametna glava u tog Dedije bila. Njega pozovu, a on odgovor otpremi: jok! veli. E, drugi put, evo Dželat-pašinog čauša iz Travnika pravo u Čekaniće. Na konju.

-Sigurno si od paše? - dočeka ga Dedija pred kućom.
-Jesam, odgovori čauš.
-E, onda, bujrum - veli mu Dedijaa - bujrum u kuću. Pašinog čovjeka moram dočekati i počastiti.
A kad čauš posjedio, Dedija mu daje jednu srebrnu kutiju i u njoj pola baruta i jedna utrnuta žiška i reče mu:
-Ovo ponesi svome paši u Travnik i kaži mu šta sam poručio: Kad mognu zajedno barut i žeravica, onda će moći zajedno i zulum s pravdom. Reci mu da poručuje Dedija iz Čekanića,

Bosanac, da ga se nije nikad bojao niti će se bojati... S Dedijom je, reci mu, njegova puška čarka i pravda... i Bosna..." Omer Dedić se pri tome podigne s klupe i žestoko kresne ispruženim kažiprstom desne ruke po zraku. Zatim se polako spusti na klupu. "A kad se čauš popeo na konja i pošao, on ga zaustavi:

-A ti, samo da znaš k'o što ne znnaš koga služiš, dobio bi svoju... ostraga! A drugi put se spremiše po Dediju tri čauša i dvadeset carskih askera. Ali to Dedija dočuje i spremi se. Kažu, došlo mu je u pomoć ne znam koliko stotina Ijudi s raznih strana. Čak od Banjaluke i od Žepča. Uzeli askerima, kažu, puške i konje, skinuli im tijesne haljine i u gaćama ih pješice otputili u Travnik. Nisu ih htjeli pobiti. Ljudi su, kažu, i oni. A i neka Dželat-paša vidi da Bosna ne voli zuluma."

-Kažu, efendum, da je Dželat-pašaa od jada umro poslije toga. A Dedija iz Čekanića živio je, kažu još dugo. Zulum, efendum, i mora crknuti, a pravda ostati.To je bilo i biće - završio je Omer Dedić i žestoko srknuo iz svog findžana. Onda se polako pridigao, izišao, došao do ćoška kafane i upro kažiprstom preko brda:

-Tamo je to. Za ovim brdima. Tamoo se ide u Čekaniće. Tamo je turbe Dedijino. Narod mu uči dove. Tome Dediji. Tako i treba. A narod dobro pamti što je zulum.. .aha!

Autor: Hasan Kikić (1905. -1942.)

Srebrenik.NET
Privacy Overview

This website uses cookies so that we can provide you with the best user experience possible. Cookie information is stored in your browser and performs functions such as recognising you when you return to our website and helping our team to understand which sections of the website you find most interesting and useful.