A onda je ustao bjelobradi hafiz Abdulah Delalija, Sehagin najbolji prijatelj, koga sam uvijek susretao s postovanjem, zbog blagog osmijeha i lijepe rijeci za svakoga.
Zar ce i on pridruziti svoj glas ovom bjesomucnom zavijanju? Zar nije mogao da, cuti? Boji li se da ce ga okriviti zbog slobodoumlja ako nista ne kaze? Je li i cutanje sumnjivo? Ili rijecima koje ga se ne ticu, kupuje svoj mir. Jer mu nista drugo ne treba.
Smucilo mi se.
U pocetku je govorio sto i ostali, i svi su slusali pospano. A onda je zasvirao na svoju sviralu, i snene uctivosti je nestalo, odjednom. A meni su se noge odsjekle od straha. Je li lud!
Rekao je da je protiv svega sto je govorio taj Ramiz, jer mrzi nered i nasilje. A sto je mladic toliko vremena govorio svasta, krivi smo mi, svi. Kadija ima pravo. Samo kadija ne kaze zasto smo krivi. Zato sto nam je svejedno, nista nas se ne tice osim nas samih, suvise mislimo na svoju korist i na dobra ovoga svijeta. Cudimo se sto nam niko nista nije rekao, sto su ga ljudi krili. A ja se vidite, ne cudim. Zasto bi nam rekli?
Kakve mi veze s narodom imamo? Malo, i sve manje. Granica se uspostavlja izmedju nas i naroda, i preko granice saljemo samo pandure. Ovo nije jedna drzava, mi stvaramo svoju, narod svoju. Izmedju tih dviju drzava nema mnogo prijateljskih odnosa. I ne krivicom naroda. Krivica je u nama, u nasoj oholosti, sebicnosti, bezobzirnosti, u hiljadu glupih navika bez kojih ne mozemo zamisliti zivot. Jedino sebi zadrzavamo pravo da mislimo, da ukazujemo na put kojim treba ici, da odredjujemo krivice i kazne. A Kuran kaze: Sve rjesavajte zajedno, u dogovoru! Mi smo iznevjerili Kuran.
Iznevjerili smo i obicnu pamet, jer se ne trudimo da dobro uradimo ono sto smo proglasili svojim pravom. Rdjavo mislimo, jer smo izdvojeni, pokazujemo pravac put neprohodnih trnjaka a ne put sirokih dzada, nepravedno odredjujemo kazne a jos nepravednije krivice. Eto zasto je jedan buntovnik mogao govoriti ljudima toliko vremena a da mi to ne znamo. Narod ga je sakrio, zar vam nije jasno? A mi sad trazimo jos vecu strogost, zahtijevamo bezobzirniju surovost, hocemo strahom da uvedemo red. Je li to ikome dosad uspjelo? Jeste li kadgod pomislili, po cemu ce nas narod zapamtiti? Po strahu koji sijemo? Po bezobzirnosti kojom se branimo? Po teskom zivotu o kojem se ne brinemo? Po praznim rijecima koje prosipamo? Takmicili ste se ovdje ko ce tezu prijetnju izreci, ko ce crnje nasilje traziti, ko ce strozi zakon predloziti.
A niko ne pomisli na nase greske, niko ne pomenu dublje razloge nasih nevolja, niko se ne zacudi sto ovakvih pojava nije bilo i ranije, sto ih nije bilo vise. A zasto? Ne mislim da svi mislite tako kao sto govorite, bilo bi strasno kad bi to bila istina. Ne vjerujem ni da to cinite iz koristoljublja, bilo bi nedostojno zvanja koje vrsite. Je li to onda iz straha da se ne zamjerite nekome ko je iznad vas? Ako je tako, duboko vas zalim. Ali, za ime boga, ne sirite strah i izvan ovog kruga, ne naplacujte se za svoje ponizenje! Kaznite krivca po pravdi i po zakonima, i najstroze ako treba, ali ne izmisljajte krivce medju onima koji to nisu. Natjeracete ih da postanu krivci. I ne upotrebljavajte velike rijeci i krupne razloge da biste namirili svoje sitne racune. Odgovorniji smo pred narodom i pred istorijom nego sto i sami mislimo.
Meša Selimović - Tvrđava
