Počela je kao učiteljica u Bosni i Hercegovini, poslije završenog Učiteljskog fakulteta u Tuzli, da bi 1992., kada su tamo počeli sukobi, izbjegla u Srbiju i tu našla novi posao… Ove godine je jedina iz regiona uspjela da se plasira među 50 najboljih učitelja svijeta na tradicionalnom međunarodnom takmičenju “Global teacher prize”. Pročitajte zašto!
Izvor: Al Jazeera Balkans/Autor: Milorad Vesić
Rijetki su primeri u Srbiji da se neki prosvetni radnik nađe u fokusu pažnje medija, a da to bude pozitivna priča. Željana Radojičić Lukić, učiteljica osnovne škole “Milan Rakić” u Banji Vrujci kod Mionice, posljednjih nedjelja uživa u svojih 15 minuta slave.
Ove godine je jedina iz regiona uspjela da se plasira među 50 najboljih učitelja svijeta na tradicionalnom međunarodnom takmičenju “Global teacher prize”, gdje je dospjela na prijedlog učiteljice iz Makedonije koja je na tom takmičenju bila par godina ranije. Iako joj nije prvo priznanje, vjerovatno je kruna u dosadašnjoj karijeri, priznanje za trud i probleme koje nosi breme pripadanja manjini koja svoj posao radi sa entuzijazmom i ne prestaje da se usavršava.
Idejni je tvorac projekta “Čarobno selo”, svojevrsne učionice pod otvorenim nebom, kao i Festivala dečjeg stvaralaštva „Kreativna čarolija“. Autorka je nekoliko akreditovanih programa stručnog usavršavanja i više naučnih i stručnih radova. Završila je master studije na Učiteljskom fakultetu u Beogradu, gde je sada doktorant.
Razlika između škola u BiH i Srbiji
Počela je kao učiteljica u Bosni i Hercegovini, poslije završenog Učiteljskog fakulteta u Tuzli, da bi 1992., kada su tamo počeli sukobi, izbjegla u Srbiju i tu našla novi posao. Najprije u predškolskom obrazovanju, a potom u osnovnoj školi. Prelazak nije bio lak. Kako zbog odlaska, tako i zbog razlika u uslovima rada.
“Teško sam se u početku privikla na činjenicu da u Srbiji postoje izdvojena odjeljenja koja broje jako malo učenika. Dodatni problem bio je sistem nepodjeljene škole, gdje sam istovremeno radila sa đacima četiri razreda, dakle različitog uzrasta. Zaprepastila me je i neopremljenost tih školskih zgrada.
U BiH je sedamdesetih godina prošlog vijeka bila akcija koja se zvala “Hiljadu škola”, tokom koje su izgrađene savremene školske zgrade, koje su bile dobro opremljene, a odjeljenja su bila puna brojna, po 30 i više učenika. U mioničkom kraju, bila su mala odjeljenja, ispod 10 učenika”, priča učiteljica, koju prati fama da đaci ne žure s njenih časova čim čuju školsko zvono.
Neopremljenost škole, ali i rutina učiteljskog posla natjerali su je da pokuša da promijeni situaciju u kojoj se našla.
“Svako od nas polazi od toga da sebi nešto olakša. Ponavljati svake godine jedno isto, pisati na tabli, pa djeca to prepisuju u sveske, to je jedna rutina koja čovjeka obeshrabri i natjera ga da se zapita: Hoću li ja stvarno do penzije ovako raditi? I onda shvatiš da moraš da radiš na tome da ti svaka generacija bude drugačija, da ponese funkcionalna znanja, ali da ih stiče uvijek na različite načine. Trudim se da svoje metode prilagođavam njihovim potrebama, a ne da ih ukalupim, da sa svima radim isto”.
Od čipsa do dnevnika zdrave hrane
Za početak, riješila je da prostor u kojem je držala nastavu pretvori u “Učionicu iz snova”.
“Shvatila sam da ne mogu da čekam da mi država opremi školu i obezbjedi nastavna sredstva, već da je to moguće učiniti angažovanjem lokalne zajednice, privatnih firmi, roditelja…Željela sam da napravim podsticajno okruženje za nastavu i uspjela sam. Kad smo krenuli sa tim projektom “Učionice iz snova”, mnoga djeca su u školi imala ljepši ambijent, nego u svojim domovima. Sada se to promijenilo, malo se bolje živi”, objašnjava.
Učionica je bila samo početak. Smetalo joj je i što se učenici nezdravo hrane, pa je riješila i to da promjeni.
“Mi nemamo školsku kuhinju i ja sam bila tužna kad sam vidjela da djeca često donose čips i druge grickalice za užinu. Prvo sam apelovala na njih i roditelje da to ne rade, ali to nije urodilo plodom. Onda sam shvatila da se kroz neku obaveznu aktivnost možda može nešto uraditi, pa sam uvela Dnevnik zdrave ishrane, gdje su bili obavezni da svakog jutra upišu namirnice koje su tog dana pojeli za užinu i na kraju nedjelje da izvijeste koliko puta su unijeli koji vitamin. Na primjer dva dana vitamin A, tri dana vitamin C i slično. Vidjela sam da to ima efekta, roditelji su se malo više angažovali, jer je učiteljica uslovila da bar tri dana mora biti takozvana zdrava ishrana. Kažem takozvana, jer ne mislim na organsku hranu ili ono što kupujemo u prodavnicama zdrave hrane, već na namirnice koje imamo u kući. Da to donose u školu. Njih je bilo sramota da u školu donesu čvarke, kajmak, mladi sir… Onda smo mi pričali o aditivima koje sadrže pojedini proizvodi, pa o tome koliko je bolji hljeb koji im baka umijesi. Tako se stvorio neki takmičarski duh, pa bi djeca dolazila da se pohvale da su svaki dan u nedelji jela zdravu hranu, uz nabrajanje namirnica”.
Željana prati interesovanja svojih đaka i reaguje. Tako je kroz jedno pitanje o zastavama otkrila da njene đake, koji baš i nemaju puno mogućnosti da putuju, zanimaju druge zemlje i kulture.
“Za učenje je najbolji kontrolisani haos”
“Osmislili smo našu mapu svijeta, okačili je na zid, našili džepove, u njih stavili različite informacije, od jezika, naroda, naziva država, preko biljaka i životinja, do karakterističnih arhitektosnkih rješenja. Na mapu lijepimo razne stikere i učimo. Kad sam se vratila iz Dubaija obilježili smo i taj grad na mapi, a potom diskutovali o nazivu države u kojoj se on nalazi. Potom smo istraživali koje su to karakteristične životinje i biljke tog podneblja, a onda gledali fotografije ljudi koje sam ja tamo slikala, različito obučene, pa pričali o tome”.
Činjenica da njeni učenici nemaju ni fiskulturnu salu njoj je bila podstrek da nađe alternative za izvođenje tih, ali i drugih časova. Tako je nastala ideja o ambijentalnoj učionici na otvorenom.
“Učionica je sve oko nas. Realizujem nastavu i na livadi, u voćnjaku, pored rijeke, u šumi. Sve se to može iskoristiti, samo je ljude često teško pokrenuti da izađu iz učionice”.
Na pitanje da li je to možda zato što deci napolju mnogo toga može da odvuče pažnju, odnosno da li su djeca mirnija u učionici, odgovara:
“Moji učenici nisu mirni ni u učionici ni van nje, jer učiteljica ne podržava mirnu djecu. (smeh) Tamo gdje su djeca mirna u učionici, tu se ćuti iz straha. A tamo gdje postoji kontrolisani haos, tu se stiču funkcionalna znanja. Učitelj je koordinator, a oni su aktivni i misle o onom što rade. Kada im podijelim zadatke, oni misle da se igramo. A u stvari, oni uče. I to je najbolji način usvajanja funkcionalnih znanja”.
Nastavak teksta, fotografije i više detalja o radu ove sjajne učiteljice, čitajte OVDJE.
The post Tuzlanka u borbi za NAJBOLJU UČITELJICU SVIJETA: Ne podržavam mirnu djecu… Ako se u razredu šuti, to je iz straha! appeared first on Kameleon M&M.
