Po procedurama izabrana Vlada TK je ušla u posao kao deklarativno bestranačka uz obećanja da će se isti odreći svog aktivnog biračkog prava i da neće imati „stranačke“ boje.
Glavna bitka je se vodila oko policije i finansija. Naravno bilo je važno da se uspostavi kontrola na dva važna segmenta javnog sektora: obrazovanja i zdravstva. Najbolje je proigrana rola sa obrazovanjem postavljanjem ministra „ na koncu“ ili školski rečeno „ po diktatu“. U zdravstvu je još suptilnije, jer tamo se vrti velika „lova“ tako da je hapšenje direktora Zavoda bilo samo vrh brijega kriminala i nereda.
U drugi plan je došla najslabija karika vlasti ili treći stub države: sudstvo i tužilaštvo. Kandidat i izabrani u ovom resoru su slika i prilika stanja u ovom sektoru. Kakav resor, takav i ministar.
Sve ostalo je bio privid, nešto slično kao u Šojićevoj „ Beloj lađi“ i „ kapetanu bez broda“ . Na čelo tih resora su došli anonimni i blijedi kandidati koji su na razini tehničkog direktora (Ministarstvo industrije, energetuke i rudarstva), do kadrova na razini „ mlađeg referenta „ u filmu „Tesna koža“ sa Lepom Brenom u glavnoj ulozi.
Cijela priča izgleda naivno, ali opasno i stvarno do bola.
Jedino što je ostalo da svjedoći februarskim događanjima je spaljena zgrada „Soda so“ holdinga , koja je bila sinonim hemijske industrije i razvojnog buma koji je zabilježen 70- tih i 80- tih godina prošlog vijeka. I dok se zgrada Vlade Sarajevskog kantona obnovila i dok su se sanirale štete na objektima Federacije BiH, Tuzla je dobila još jedan simbol propale industrije kojem mogu konkurisati sve što je runirirano i propalo u TDI i HAK- u, simbolima poluretanske hemije, i objekti ranijeg Resod-Guming ili Tvornice kvasca i mnogih drugim simbola industrija koje su ugašene: prehrambena, tekstilna, drvoprerađivačka, metalna i elektro .
Sva obećanja vlasti da će „teći med i mlijeko“ su propala onog trenutka kada se kvazi ekspertna Vlada TK suočila sa stvarnim nosiocima moći koji su bili u sjeni i koji diktiraju propadanje.
Strategija vlasti se svela na recept koji sam lično dobio kao komentar na ranije pisane tekstove na ovu temu, citiram “ Mislio sam na tvoje konstatacije,Ovdje prolaze stvari koje nemaju struku niti nauku.To ti je poput kriminalaca, jer kad bi se oni ponašali u duhu „pameti“ onda bi znali da će biti uhvaćeni i ne bi to radili.Oni rade suprotno redu i prolaze. Po neko biva uhvaćen (kao i svakom poslu), ali mnogi ne. Što je društvo više u rasulu,njihov prostor je širi i šanse na uspjeh veće. Ovi što kupuju ono što je propalo imaju svoju logiku. Nikome on neće ispuniti nikakve obaveze. Otpusti će radnike, rasprodati što prije i što više i nikome neće odgovarati ni za šta. Koliko god da je „jamio“ nešto je zaradio i tu je logika. Njegov svijet je on dovoljan samom sebi i njegova ljubavnica koju mu usput neko još održava. To je sva filozofija i strategija moj Profesore.“
U sistemu bez sistema gdje se gubi logika sve je moguće. Moguće je da se policajcima, učiteljima, medicinskom osoblju i službenicima „ prijeti“ da neće dobiti zarađenu platu i da je pitanje dugovanja i obaveza „ propala“ stvar. Sa ovakvom vlašću postavlja se i objektivna mogućnost servisiranja obaveza na nivo od ¾ planiranog kapaciteta ili devet tranši budžetskih pozicija . Ostatak se prenosi kao deficit koji se jedino može anulirati u općeg bankrotstvu i finansijskoj operacija koja je jedino moguća : jednostran i prinudan.
S toga mjere Vlade TK-a na prvi pogled izgledaju nelogične, ali su u krajnjoj mjeri sustavno/ sistemski postavljeni samom karakteru društvenog procesa koji nosi odlike tranzicije, a u stvari su pljačka ili prvobitna akumulacija . Taj proces je opisao nobelovac za ekonomiju Joseph E. Stiglitc, citiram, „Kada se politički proces u nekoj zemlji odvoji od građana i počne da se koristi za transfer resursa grupama na vlasti, razlika između oporezivanja i krađe u najboljem slučaju postaje nejasna“
S toga ću se poslužiti samo jednim citatom iz sveobuhvatnog istraživanja u knjizi Ekonomska analiza korupcije / Boris Begović. – Beograd : Centar za liberalno-demokratske studije, 2007 (Beograd : Akademija).
Citat „ Problem uzročno- posledične veze korupcije i privrednog rasta bio je centralnatema jednog od prvih sveobuhvatnih istraživanja relacija između ova dva fenomena (Mauro,1995). Autor se na samom startu opredeljuje za stav da su investicije ključni mehanizam putem kojeg korupcija deluje na privredni rast – što je više korupcije, to su niže investicije,mereno njihovom stopom (odnos investicija i bruto domaćeg proizvoda). Stoga se puna pažnja posvećuje specifikaciji relacija između korupcije i investicija.
Što se merenja korupcije tiče, koristi se nekoliko promenljivih. Jedna je mera korupcije u užem smislu reči („stepen u kome poslovne transakcije uključuju korupciju”), a druga promenljiva, indeks efikasnosti državnih službi, predstavlja kompozitnu promenljivu koja uključuje korupciju, stanje pravnog sistemai pravosuđa, kao i nivo državne intervencije, odnosno nivo intervencionističkih prepreka poslovanju.Svi navedeni pokazatelji dobijeni su na osnovu subjektivne percepcije investitora, dakle onih koji donose investicione odluke, i u tom smislu su daleko validniji nego bilo koji objektivni pokazatelj.“ kraj citata
Stoga prava vlast : zakonodavna , izvršna i sudska mora poduzeti ključne mjere koje se ogledaju u efikasnosti državnih službi i suštinskom „ reinženjeringu“ istih kao bi se smanjila percepcija korupcije koja je zahvatila sve privredne i vanprivredne tokove.
Nesposobnost Vlade TK-a da uzročno – posljedično spozna zahtjeve februarskih procesa i nužnosti promjena dovode građane u zabludu koja se svodi na konstatciju „ svi su isti“. To je ujedno i alibi vlasti koja se mijenjala prethodnih 20 ( dvadeset ) godina sa istim učinkom , stalnog i sve dubljeg propadanja. S toga pred oktobarske izbore 2014. godine se nameće dilema koju iznosi glavni urednik „Jutarnjeg lista“ Zagreb , u broju od 5. jula/ srpnja 2014. godine pod naslovom „ Barbie i Calmero protiv zlog obavještajnog podzemlja“ , sa glavnom konstatacijom koja je poučna za naše prilike, a radi se o poukama vezano za predsjedničke izbore u R Hrvatskoj, citat „ Ostavimo li po strani da se u nacionalno osjetljivoj državi u predsjedničke izbore ulazi kroz izmišljeni rat amaričke lutke i japanskog pileta, pred nama je kampanja dvoje jakih kandidata. Ovaj puta ne moramo glasati „ protiv“, nego možemo birati boljeg. Za Hrvatsku, bez jake demokratsk
e tradicije, ali tradicionalno slabu na kandidatima, to je pomak nabolje“.
Nažalost optimizam promjena koje se dešavaju u R Srbiji i R Hrvatskoj još su daleko ili su izvan konteksta trenutnog dešavanja kod nas , sa nadom da će doći na narednim izborima 2018. godine. Sve dotle politička i sigurnosno- bezbjednosna situacija u Bosni i Hercegovini će polahko evaluirati i polahko se pomjerati nabolje
Na kraju se postavlja pitanje koliko će vremana poći i šta se može dešavati na planu promjena koje slijede u narednom periodu. Možda je sreća ili nesreća da je sve počelo i nastavilo se u Tuzli u kontekstu pozitivnih promjena u izgradnji savremenog društva. S toga vlast Tuzlanskog kantona sve više liči na refrem pjesme: „Voljesmo se jedno ljeto“, autora Muje Sejdovića , u posljednjim refremu, koji glasi :
Al' život nije uvijek ko pjesma
teško se živi na svijetu znaj
i tek sto ljubav zasija srećom
brzo joj dodje sa tugom kraj.
Ujedno to je i poruka, sadašnjim i budućim, vlastima da je kraj mandata teško predvidjeti.
