Stari intervju sa Huseinom Lelićem iz 2011.
Razgovor sa Huseinom Lelićem, predsjednikom Skupštine opštine od1969. do 1978. godine, za čijeg mandata se Srebrnik najsnažnije razvijao…pokrenut Ogus, konzerviran stari grad i urađen projekat njegove revitalizacije…
" Druga mi je tuga opet vezana za Srebrnik, a to je narušena urbanistička slika grada, jer još onda je bila urađena urbanizacija grada, gdje je svaka kuća bila ucrtana sa prilazima. Niko nije nikoga smio zaklanjati, nisu se kuće smjele graditi bez dovoljno kvadrata, ići u visinu dokle ko hoće … " - Husein Lelic
Preneseno iz lista Sevak broj 5 Juli 2011
Ševak: Od čega, i kako je krenula ta priča oko Otvorenog grada umjetnosti?
Lelić: To je slučajno ispalo, sasvim slučajno, kao što se to i inače u životu često dešava. Mene je telefonom iz Tuzle nazvao profesor Ekmečić, mogla bi to biti 1974. godina, kad je formirana u Tuzli Galerija jugoslavenskog portreta. Mevludin Ekmečić je kao direktor te Galerije u tom telefonskom razgovoru izrazio želju da on sa tim svojim gostima, a sve su to bili umjetnici, uglavnom slikari, dođu i posjete naš Stari grad. Ja sam njemu rekao nek dođu, meni će bit drago da se toliko umjetnika jednog dana nađe u Srebreniku. Kad su oni došli ja sam njima rekao:"Sad ćemo popiti kafu, a vas ću zamolit, ako prihvatite ovaj moj prijedlog, da odemo i da vidimo taj grad, pa kad ga pogledamo vratićemo se na ručak." Oni su prihvatili i mi smo se, pošto je tada jedinozaprega mogla uz Bjelića brdo, uputili na Gradinu kroz Ćojluk. Bilo nas je tridesetak, a među ostalim tu je bila i Fatima Hadžialići njen muž Mustafa. Ona je tada bila predsjednica Socijalističkog saveza i član CK SK BiH i poslanik u Republičkoj skupštini. S tog našeg puta na Gradinu pamtim i jednu šalu..
Nezir Čorbić, zvani Slikar, kaže svom kolegi iz Beograda:"Vidiš, sad si ti s nama u jednom od sjedišta bosanskog kraljevstva koje nije nikad bilo kneževina, jest pašaluk, jest ejalet, ali nikad samo kneževina kao što je to bila Srbija!"
Kad smo se vratili, onako umorni, na ručak u naš Motel (tek je bio otvoren), tu se u jednom ugodnom razgovoru rodila ideja da se oformi jedna likovna kolonija koja bi se poslije širila i na druge umjetnosti i vještine…
Zatim tu je bio prijeko potreban most prema glavnom ulazu, dovesti struju, konzervirati Stari grad. Sve je to sasvim ozbiljno shvaćeno.
Projekat za revitalizaciju Grada je uradio Zavod za zaštitu spomenika BiH, konzerviranje grada je radila jedno preduzeće iz Dubrovnika, drveni most su gradili provjereni majstori uz prethodni projekat… Srebrnik je sa etnoselom okolo trebao da bude nešto poput Počitelja…
Ševak: Kako prođe ta prva manifestacija OGUS-a, zašto taj program revitalizacije Grada nije realizovan, jesu li razlozi materijalne prirode, ili je nešto drugo u pitanju?
Lelić: Prva manifestacija OGUSa je bila avgusta mjeseca 1977. god., ali njezino otvaranje nije bilo na Gradini već pred Motelom. Sljedeće godine smo mi poručili jedan program koga je radio Jan Beran i on je izveden na Gradini. Bio je to divan čovjek, reditelj i snimatelj koji je svojim kadrovima toliko popularizovao našu tvrđavu. A sve je to trebalo da ide u fazama. U toj prvoj fazi je urađen putni prilaz i konzerviranje Grada, izgradnja Doma kulture se vezala u jednu fazu zbog toga što se sav taj posao oko Starog grada vezao za kulturu, umjetnost, zanatstvo …tako je 1975. godine formirano i Kulturno-umjetničko društvo Mehmed Ibrahimović. Sve je to vezano za OGUS. U tom smjeru je te programe i sam u Gradinu trebalo stalno dograđivati. To je trebalo da svake godine bude bogatije i da se zahuktava i iz kulturne da prerasta i u turističku atrakciju…
Ševak: U mentalitetu Srebrničana ima nešto što nas čini drukčijim u odnosu na susjedne opštine, nekakva defi citarnost koja se manifestuje i u defi citarnosti u širokoj lepezi na polju materijalne kulture, u nedostatku jedne “čaršijske duše”, javnog mišljenja, kulturnih događanja, jedne razvijene potrebe za kulturom …
Lelić: Evo razloga! U svom pravom značenju Opština Srebrnik pastoji od 1. jula 1958. godine, jer prije toga opština Srebrnik je pripadala okolnim srezovima: gračaničkom, gradačačkom, tuzlanskom i brčanskom srezu. Problem je što se u ta sela nije ništa ulagalo, tu su, primjera radi, bile samo 4 osnovne škole, putevi nikakvi, sama je to sirotinja bila …To je sve krenulo od onog ‘’idem na stanicu’’, tu je od sve vlasti prvo postojao Mjesni narodni odbor, to su bila tri-četiri čovjeka koji su nadzirali i usmjeravali poslove srezova, a onda su od maja 1952. formirani Narodni odbori. Poslije je od narodnih odbora Špionice, Srebrnika, i dijelova narodnog odbora (opštine) Tinja, i to 1. septembra godine formirana opština, tzv. komuna, da bi, kao što rekoh, 1. jula 1958. bila formirana opština Srebrnik, ovakva kakva jest. Ovo o čemu govorim su bile reforme sistema i one su dovele ovakve, mislim dopredratne strukture opština i zakonom je tada ustoličena i naša opština. Dakle, to je svega 50 godina "odrastanja", to je malo i za čovjeka, a kamoli za grad i njegove potrebe. Mogu u ovom kontekstu ispričati jednu priču koja se tiče moga predstavljanja Srebrnika i onoga što sam oduvijek smatrao najvažnijim. Ranih sedamdesetih je bila velika proslava na Sutjesci i nama je bilo najavljeno da će u Srebrniku odmarati 3 autobusa Beograđana, da ih treba primiti i održati kratak govor i predstaviti Opštinu. Nisam znao o čemu da im govorim, a da to njima ima nekog smisla - Srebrnik u odnosu na Beograd… I zamisli ja sam njima govorio o razvoju obrazovanja i kulture. Rekao sam da je Srebrnik nekada imao 4 osnovne škole sa po jednom učionicom, sa kombinovanom nastavom i po jednim učiteljem, to je, do 1945. godine, bilo 4 škole i 4 učitelja i negdje oko 300 učenika. Zahvaljujući programima opismenjavanja, opredjeljenju društva da se eliminiše nepismenost, tada je imao 300 prosvjetnih radnika, kao nekad učenika…
Ševak : Čuli smo da je u vremenu vašeg mandata kao predsjednika Opštine bilo sve pripremljeno da se gradi srednja škola, i lokacija, i projekti, i finansije … Sada, kada “Mješovita srednja škola ima preko 1800 učenika, i preko 100 profesora, kada se prosto guši u nedostatku prostora, to ima posebnu važnost. Zašto do toga nije došlo?
Lelić: To je jedna od mojih tuga kad je u pitanju Srebrnik, a nije jedina da se razumijemo. Znam da ničiji život nije samo od radosti, ali ovo je meni, uistinu, dirljiva priča. Zato što mi otkriva vrijeme u kome se nije tjerao lični interes, već ono što je čovjeka činilo sretnim. Projekat za tu školu je radila jedna apsolventica arhitekture iz Tuzle koja je to radila da bi udovoljila svojoj kreativnosti i pitala je ‘’da li mogu da dam svojoj mašti na volju’’. Ona je to toliko dobro isprojektovala. U podrumima su bile radionice za učenike i kabineti. Učionice su bile na tri sprata, a mogla je da se dograđuje i horizontalno i vertikalno…Imala je dva krila, imala je amfi teatar, hol je toliko bio velik da je mogao primiti čitavu smjenu. Gradnja je trebala početi te 1978. godine, ali sam zamoljen da gradnja počne godinu kasnije. Da sam znao da će se to izmaknuti to bi bilo početo pa makar ja, kao u onoj legendi o našoj Gradini, morao biti ugrađen u njezine temelje. A fiskulturna dvorana je bila predviđena uz srednjoškolski centar i po projektu je mogla imati tri sale po potrebi, imala je pokretne zidove, a i tribine za 4000 gledalaca. Tu su se mogle izvoditi sportske manifestacije najvišeg ranga … Druga mi je tuga opet vezana za Srebrnik, a to je narušena urbanistička slika grada, jer još onda je bila urađena urbanizacija grada, gdje je svaka kuća bila ucrtana sa prilazima. Niko nije nikoga smio zaklanjati, nisu se kuće smjele graditi bez dovoljno kvadrata, ići u visinu dokle ko hoće … to me unesrećuje kad pomislim na Srebrnik, a nema dana kad ne mislim.
Ševak: Ostala je priča o vašoj borbi oko broja izgradnje škola u našoj Opštini po tadašnjem Društvenom dogovoru o izgradnji 1000 škola u BiH. To je bilo toliko uspješno u smislu kapaciteta tih škola da od tada naša Opština nije dobila ni jednu novu školu, (osim što je srednjoj školi uzeto zemljište tj. njezin park,a ona dograđena), a to je vrijeme od gotovo 40 godina.
Lelić: Moram ispričati još jednu priču koja dokazuje moje uvjerenje da je odnos prema obrazovanju i kulturi zapravo temeljni odnos prema čovjeku i njegovom progresu. To je jedno od mojih sjećanja koje me čini sretnim i mislim da može pomoći svakome ko može i hoće da doprinese razvoju svoga mjesta. Nama je republički plan bio predvidio samo dvije škole sa po 12 učionica, od te dvije mi smo imali jednu, što je sada srednjoškolski centar. Kad sam ja taj društveni plan dobio i kad je zakazan sastanak za potpisivanje, za tri-četiri dana, ja napišem prigovor i u njemu napomenem da ja taj plan neću potpisat. Ne znam kako ovo onome ko to sluša izgleda sada, jer ja jesam tih, al’ jesam i tvrdoglav. Taj prigovor ja napišem na nekoliko stranica i kažem da nama treba 8 škola sa po 12 učionica i sve obrazložim i pošaljem na sve strane, između ostalih i Centralnom komitetu. Pošto je to bio kratak rok ja sam na nekoliko mjesta otišao lično. Bio sam i napadan i optuživan da sam megaloman, ali su oni poslali i svoju jednu komisiju da teren obiđe i uvjerili se u te potrebe. Kad su vidjeli u Dubokom Potoku barake koje smo mi dobili iz Banja Luke, kad su vidjeli škole u Hrgovima, (kad gore nisi mogao automobilom, kad nije bilo ni mosta), u Seoni (škola u zgradi mekteba), zatim u Špionici … uglavnom je komisija to obavljala hodajući u čizmama. Ja sam i njima više puta ponavljao da ja taj prvi Društveni dogovor o izgradnji 1000 škola u BiH neću potpisati, kad on ne vidi probleme na mojoj opštini. Kad smo došli na to potpisivanje, svi predsjednici opština,( tu su i Hamdija Pozderac i Branko Mikulić), sve je to na nivou, al’ ja sam sa svojom odlukom bio čvrst i jednako onakav kakvim me je Bog stvorio – tih i tvrdoglav u odluci da to neću potpisati pa nek me objese. Kad sam došao na red da i ja to potpišem … i gledam ja te papire, vidim imaju aneksi u kojima su planirane sve škole koje smo mi za našu Opštinu tražili. Dakle, umjesto dvije, sada je tu osam škola, sve su udovoljili samo nisu za školu u karavlaškoj Maoči (poslije se ta škola napravila, to je ona što su u njoj sada vehabije). Kad sam to vidio ja lebdim od sreće, te 1970., kada je su u Bosni i Hercegovini postojale 103 opštine.
Ševak: Kako tu priču koju ste nam ispričali sad razumjeti. Šta bi to kao iskustvo trebalo da se prenese, prije svega na mlade, ili na sve nas koji sada živimo u Srebrniku, i naravno, ne samo Srebrniku pošto u tome treba tražiti jedno univerzalno i opšteljudsko značenje?
Lelić: Vidite, ja kad sam primio dužnost predsjednika opštine (od Mehmedalije Husarića), samo sam u latici našao ključ od kancelarije i spisak imena, kao posebnu zadaću, koja trebam zaposliti. Ja da ne bi bio kao on, svom sam nasljedniku (Saferu Hogiću), ostavio sasvim detaljan opis započetih a nedovršenih poslova, planiranih poslova itd., tu je i srednjoškolski centar, fiskulturna dvorana, finansije, šta je gdje s kim ugovoreno, to je sve po oblastima da ih ne nabrajam…A da podsjetim da mi nismo tada imali pošte. Mi smo u to vrijeme bili spojeni na jednoj žici, od Bukvika do Mramora, to je bila jedina naša komunikacija itd.
Ševak: Mogu li se te propuštene prilike i sve ono što Srebrnik nije, a moga bi biti, nekako objasniti, i s čime to povezati. Šta je zapravo to što čovjeku ne da da brže napreduje i da život doživljava punije?
Lelić: Čuruk pamet, kao jedan izraz, sam čuo od svoje majke. Ta čuruk pamet može biti kod mene, kod predsjednika vlade… kod svakoga ko ne vodi računa o čovjeku i o svojoj obavezi prema čovjeku, i onome za šta je neko zadužen. Radi se o tome da vi čovjeka ne trebate ni na šta tjerat, pogotovo u njegovom poslu. Vidite, u tim materijalima, koje sam ostavio iza sebe, sam planirao i srednju muzičku školu kao da sam znao da ima talenata, ona je ušla u srednjoročni plan. A još nešto, čovjek mora sebe biti svjestan, a vidjelo se da smo mi puni sirotinje.
Ševak: Da li je ta "čuruk pamet" kriva i za ovo sadašnje stanje našeg Starog grada koji u svakom posjetiocu izaziva divljenje i istovremeno žaljenje što taj prostor ne nudi više?
Lelić: Apsolutno! Neka mi oproste čitaoci što nisam spomenuo one koji su u tim godinama njegovog konzerviranja i pokretanja aktivnosti, oko Ogusa, dali svoj ogromni doprinos. Na te akcije izgradnje puta, struje, kanala do releja i ostale infrastrukture išlo se sa pjesmom i oduševljenjem. To su bili omladinci Gornjeg i Donjeg Srebrnika, Dželikana, Ćojluka … Ljudi koji su imali kuće ispod Gradine su jednostavno ustupili zemljište za put, a nastranu što su bili u tolikoj opasnosti dok se put pravio. Zašto ovo govorim? Upravo zato da bih kazao da ništa od tih silnih projekata i trošenja novca neće biti ako se to ne bude radilo na način da je to opšteprihvaćeno, što znači po svemu jasno i čisto. To dalje znači da se taj prostor mora urbanizirat, uradit sva infrastruktura, od pristupa preko vode i kanalizacije, sa maksimalnom zastupljenošću ekoloških zahtjeva. Stari Grad mora biti okosnica razvoja tog našeg grada, oko njega mora opet postojati prsten puteva, kao što je to bilo u srednjem vijeku. Ima ta dokumentacija, nek je gospoda urbanisti pronađu i iščitaju, a ne da se samo bave urbanističkim nakaradama. Nekima sam ja rekao što mislim o njihovom radu, a glavno je da mnogi ne bi, kad bi se gledala odgovornost, radili to što rade, jer neodgovornost u svom poslu i to je čuruk pamet, a takva pamet što uradi za minut trebaju godine i desetljeća da se ispravi.
Razgovarao: Sadil Mehmedović - preneseno iz lista Ševak iz 2011
Objašnjenje pojma :
čuruk - neko ko je nezdrav, neispravan, lažan. čuruk u prenesenom značenju je neko ko je nepouzdan, smušen, glup.
