U zaostavštini jednog hercegovačkog pjesnika i novinara pronađen je, sasvim slučajno, odlomak iz neko davnog intervjua sa slikarem i putopiscem Zukom Džumhurom. Po određenim pokazateljima može se zaključiti da je razgovor vođen krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka i ovo je očigledno samo njegov dio, ispisan naliv-perom na dva komada sad već raspadajućeg računskog papira. Izuzimajući pokoju slovnu grešku i pokoju nečitko ispisanu riječ, odlomak prenosimo bez izmjena:
Za vas svi kažu da ste dobar čovjek.
Nije tačno. Apsolutno nije tačno. U meni ima zla makar koliko i u drugim ljudima. Ono gdje bih sam sebi odao izvjesno priznanje, to je rigorozna odluka, odnosno sposobnost da kontrolišem sebe i sopstveno zlo. U meni kuljaju ljubomora, zavist, podlost, poriv za osvetom, proplamsaji ljute mržnje. Da ih ne kontrolišem, imali biste posla s jednim od najlošijih ljudi koje ste ikada upoznali. Kontrola, to je ključna riječ.
Pa zar to nije glavna odlika dobrog čovjeka, da nadzire i kontroliše svoje zlo?
Možda i jeste, ali ako već pričamo o meni, to ne mogu reći ja, samo neko drugi. Ja u sebi nosim neke druge ideje. Dobar čovjek ne postoji, to je zabluda loših ljudi. Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje borbe sa samim sobom. Kada bi ta sumnjiva pojava, koju nazivate dobrim čovjekom, bar odškrinula pendžere svog unutrašnjeg svijeta, vidjeli biste da je unutar svih nas manje ili više isti kal, sazdan od sličnih nekvaliteta.
Zato bih radije, umjesto o dobrom, govorio o pametnom čovjeku. Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja. Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš.
A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je možda ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh. Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh. Razvučeš ove svoje žvalje od uha do uha i kažeš sebi: “Pa, jebem mu miša, možda baš i nisam ispao tako loše...”
A rad, da li on pomaže da čovjek postane bolji?
Ja bih prvo odvojio dvije stvari: rad i težak rad. Ja sam veliki protivnik teškog rada. Niko ne bi trebao da radi teško. Pravedno društvo ljudima treba olakšati rad, pa će im automatski olakšati i život. Ko god kaže da nas težak rad obogaćuje i oplemenjuje, laže. Težak rad samo iscrpljuje. Možda nam puni bisage, zbog toga i radimo, ali nam prazni vijuge, i cijelo tijelo, ispija i krv i vedrinu i živost i sve ono dobro čega ima u nama.
Težak rad zapravo je kazna, a ne nagrada. Rad bi trebao da je lagan, lijep, pun zadovoljstva i bez briga. A to čovjek može lakše obezbijediti sam nego s drugima. Zato su nekako najbezbrižniji umjetnici, oni ne zavise od šefova i preduzeća. Poslije teškog rada možeš se samo napiti, a alkohol je za većinu ljudi isto što i teški rad – tegoba koja ih uništava.
Drugo smo mi meraklije. Uništava i nas, ali to smo izabrali. Samo jedan lijek postoji i pali protiv teškog rada. Lijek je bijeg. Ja cijeli život bježim, u putovanja, u putopise, u slikarstvo i čitanje. A bježim i u alkohol, ne krijem to. Ja sam ti čuveni bježač. Bježim i slavim bijeg i bježanje. Zato smo i izmislili umjetost, da se imamo gdje skloniti od teška života i još težeg rada.
Znači, ipak postoji izlaz?
A kad prođe to dirinčenje bez smisla i cilja, sačeka nas lijep život. Zašto da ovaj hudi čovjek malo i ne uživa? I to – evo odmah ispravke prethodne rečenice – ne malo i škrto, nego obilno i trajno.
I kako to izgleda?
Možda se iza svega krije ovo: imati vremena za čitanje. Eto ključne karakteristike lijepog i dobrog života. Jer imati vremena za čitanje istovremeno znači imati vremena za sve, za sve drugo što čovjeka interesuje. Ta blagodet, da imaš vremena, to je najljepša stvar u priči o lijepom i ugodnom životu. Zato sam ja u početku bio malo raspet. Volim knjige, ali volim i rakiju. Pa da se ne bi sudarali, da mi rakija ne bi udarila i na život i na knjige, davno sam shvatio da je njoj vrijeme u akšam. Preko dana radiš, a kad sunce počne padati, onda se opustiš. Kad prođe dnevnik (U ta vremena TV dnevnik počinjao je u 20 sati – op. O. K.), tek onda uzmeš komad sira, malo dobrog hljeba i rakiju. Ako ne očekuješ puno od života, dobićeš sve što ti treba, pa i preko toga...
Preuzeto iz Gracije
