250 € kazne i 150 stepenica

Kad prođosmo onaj carinski okršaj i spustismo se cestom, pred nama puče pogled na Dubrovnik – zbijen, sivobijel od kamena i okupan popodnevnim suncem. Google Maps nas dovede do zgrade gdje nam je apartman sa pogledom na luku Gruž. Uz apartman imamo i parking za auto, što je u ovom gradu ravno dobitku na lutriji.

Domaćin Josip, čim nas dočeka i pruži ruku, odmah pređe na glavno, na upozorenje:

– „Ni slučajno da niste pošli vašim autom dolje prema Starom gradu! Ima tačna granica dokle smijete i jasne oznake gdje je zabranjeno voziti dalje autom. Samo sa posebnom dozvolom može se autom ući do Starog grada. Kazna je dvjesto pedeset eura!“

Gledam u njega, pa se u sebi nasmijah. Aha, znači ovdje u Dubrovniku sve počinje od dvjesto pedeset eura pa nagore!

Doduše, tu sam lekciju počeo učiti još od granice i debelih carinika, al’ neka – ko se čuva, i dragi Bog ga čuva, a i novčanik mu duže traje u Hrvatskoj.

Josip nam usput dade par preporuka za restorane tu u blizini, pa pade dogovor sa suprugom: posjetu zidinama i Stradunu ostavićemo za sutra ujutro, a večeras ćemo lagano prošetati do luke Gruž, gdje brodovi i jahte mirno leže na vodi ko usnula morska čudovišta.

E sad, na Google Maps to izgleda ko na dlanu – nije daleko, nema vise od tri-četiri stotine metara do restorana. Al’ niko na Google Maps ne ubilježi onih sto pedeset dubrovačkih stepenica što se strmo ruše nizbrdo!

– „Omerbeže, ako je nizbrdo sto pedeset stepenica, ja već u nogama osjećam kako će nam biti kad se budemo vraćali gore“ – komentariše supruga, dok se polako spuštamo niz taj kameni usjek.

Siđosmo ipak lagano u luku. Restoran “Taverna Loggia” smješten u staroj, gospodskoj zgradi koja je nekada sigurno bila nečija ljetna rezidencija, ima pogled na luku.

Kamen star, uglačan, odiše nekim prošlim, plemićkim vremenima. Kapija stare gospodske zgrade, sada restorana, pokazuje koji je raskoš nekada bio ovdje Sjedosmo na terasu, okolo nas vri od stranjskog svijeta – Česi, Poljaci, Amerikanci, svi pričaju na svojim jezicima i sa uživanjem meze domaću morsku hranu.

Sjedoše do našeg stola dvoje Japanaca.

Ljudi ne progovaraju, al’ zato palčevi rade ko na fabričkoj traci – tespihaju po telefonima bez prestanka. Naručiše jelo, slikaše ga iz tri ugla ko da vrše uviđaj, pojedoše sve do posljednje mrvice i – vjerovali ili ne – ni jednu jedinu riječ međusobno ne prozboriše. Ja da onako ćutim, žena bi mislila da imam moždani, il’ da kontam gdje sam od sebe novčanik sklonio, al’ nejse.

Sjedimo i mi među među tim svijetom, gledamo u morsku mirnoću i prebiremo po utiscima pređenog puta od one naše srebreničke kule pa sve do ovog morskog plavetnila koje viđosmo.

Nakon večere valjalo se vratiti natrag. Onih sto pedeset stepenica uzbrdo dođe nam k'o pošteni kondicioni trening. Do pedesete smo još i pričali, do stote spominjali Josipa i njegovu preporuku, a na stotinu pedesetoj smo samo hvatali zrak, al’ savladasmo ih, bez veće sramote.

Legosmo da se odmorimo i pripremimo za ono glavno – sutrašnji juriš na Dubrovačke zidine i čuveni Stradun. A plan je već skovan i od Josipa odobren: ispred apartmana ima autobuska stanica, sjedneš, voziš se tačno četiri stanice i izađeš iznad Starog grada, bez sekiracije oko auta i onih dvjesto pedeset eura.

Samo, sjetih se, opet nam Josip nije rek'o koliko nas stepenica čeka kad siđemo iz autobusa ! Al’ o tom – potom.

Fotogalerija