“Rupe” u Dubrovniku

Sljedeći dan po Dubrovniku nije bio opet juriš na zidine, nego za tiho zavirivanje u muzeje i stare odaje. A ima ih ovaj grad podosta na onih svojih dvanaestak kvadratnih kilometara – star je, nakupilo se u njemu historije kao fine prašine po pergamentima.

Prvo nas put nanese u Franjevački samostan, odmah kraj Vrata od Pila, ovaj puta smo odlučili prići gradu za zapada. Tu, u hramu tišine, nalazi se i ona čuvena franjevačka apoteka, osnovana daleke 1317. godine i ako ne najstarija, a ono zasigurno jedna od najstarijih u Evropi i svijetu, što i dan-danas, poslije sedam vijekova, pruža svoje usluge Dubrovčanima.

Unutra, u muzejskom dijelu, stoji čitav jedan zaboravljeni svijet: stare požutjele knjige, ručno pisani recepti, precizne vage i porculanske posude u kojima su fratri spravljali lijekove i mehleme za svaku ljudsku bolju i muku.

Stojiš pred onim staklima i misliš se: koliko li je samo carstava i pošasti prošlo kroz ovaj grad, a apoteka i dalje mješa svoje trave i lijekove na istom mjestu.

Odatle se uputismo do zgrade koja svjedoči o trgovačkoj mudrosti starih Dubrovčana – čuvene žitnice „Rupe“.

Nisu Dubrovčani bili samo diplomate i kupovci nekretnina, nego proračunati trgovci. Kupovali bi žito po bijelom svijetu “naveliko” i skladištili ga kod sebe na sigurno, u duboke podzemne rupe isklesane u živoj stijeni, da grad ne gladuje ako pritisnu ratovi ili suše a i da prodaju “namalo” okolo.

Građen je taj masivni objekat u 16. vijeku, gradio se nekoliko desetljeća dok nije ispao onakav kakvog ga i danas vidimo. Danas je to prelijep muzej koji do u detalj opisuje nekadašnju funkciju zgrade, al’ služi i kao zavičajni muzej koji čuva narodno blago i običaje ovog kraja.

(Detaljnije o ovoj građevini možete pogledati na youtube: Bajkovita Hrvatska: Žitnica, muzej Rupe – Dubrovnik)

Zavirismo na još par skrovitih mjesta, muzeja, obiđosmo Dubrovnik uzduž i poprijeko i opet se pošteno nahodasmo po onim njegovim bezbrojnim skalinama gore-dole…

A dok su noge bridjele od hodanja, nađosmo malo hladovine da popijemo kafu i nešto prezalogsjimo a i dogovorimo daljni plan.

Pade odluka: kući se vraćamo u unutrašnjost, preko Jablanice i Konjica, pravac za Sarajevo jer nas zovu prijatelji, koji su namislili do Sarajeva, pa nas već preko telefona navode i nagovaraju: – „E kad ste već u snazi i kondiciji od tih dubrovačkih stepenica, nemojte samo proći – idemo se opet zajedno penjati po planinama oko Sarajeva!“

– „Hajde de. Lahko vam je sa nama, nama nešto ne da mira, svuđe bi mi malo prošetali …“ – kažem ja, pogledam suprugu, a ona samo pogledom prebroja sve one današnje i jučerašnje stepenice u nogama.

Al’ neka, Bosna te uvijek vuče gore, prema svojim visinama.

…

Pakujemo se polahko i spremamo za spust i uspon prema sarajevskoj čaršiji i planinskim vrhovima nakon doručka. Josipa i apartman smo ocijenili sa čistom desetkom, kao i Dubrovnik … Odosmo dalje, evo žena zove da kofere i torbe nosim do auta …