Navigacija: < 1 2 3
Oznake: Sunačani sat Gusterna, za čuvanje vode Zidine Silazak Donje stepenice Visoki zidovi Odmjeravanje Do samog neba Zid od garada Višeslojnost Stepenicama nazad Usputna crkva Domaće mače Silaz ka katedrali Bezbrižno spavanje u saksiji
Lokacija: Šibenik, Hrvatska
Datum: Ponedjeljak 29. August 2005.
Avanturisti: Adisa i Kristijan
Vrijeme: Sunčan ljetni dan
Objekt: Utvrda grada Šibenika
Većina teksta preuzeta sa stranice sibenik.hr
Šibenik je u istoriji poznat kao prvi grad koji su Stari Sloveni (današnji Hrvati) izgradili na moru. Ostali gradovi, Pula, Zadar, Trogor, Split su izgradile neke druge kulture.
Tvrđava sv. Mihovila je trenutno najstariji objekat koji egzistrira u Šibeniku. Nalazi se na stožastom brijegu, 70 metara nad morem. Arheološka istraživanja, koja su provedena u prostoru tvrđave, pokazala su da se prije gradnje utvrde tu živjelo u pretpovijesno (kasnobrončano i željezno) i antičko (kasna antika) doba a, dolaskom Hrvata na ove prostore, i u ranosrednjovjekovnom razdoblju. Prvi povijesni izvor koji govori o tvrđavi, a time i o gradu Šibeniku, jest isprava koju je hrvatski kralj Petar Krešimir IV., 25.12.1066. godine, izdao zadarskoj opatici Čiki, čime joj potvrđuje samostanske zemlje i posjede. Temeljem ove isprave, a i prema nekim arheološkim nalazima, znamo da je tu postojao castrum, ali koliki i kakvoga oblika, ne znamo. Arhitektonski razvitak utvrde usko je povezan s razvojem grada Šibenika pod njezinim padinama, osim s sjeveroistočne strane gdje nije došlo do urbanizacije. Znamo da je utvrda doživjela niz preinaka i proširenja. Na žalost, ne postoje podaci o tomu kako je izgledala, osim nekoliko šturih povijesnih svjedočanstava.
Tvrđava i grad Šibenik su sve do 1104. godine bili u rukama hrvatskih dinasta, a neki ih i posjećuju. Od 1104. do 1412. godine nalaze se u rukama hrvatsko-ugarskih kraljeva a, u tom vremenu nakratko, u rukama Bizanta i Mletačke Republike. Mletački dužd Ordelafo Faledri, 1116. godine do temelja je porušio Šibenik i njegove zidine. Od 1412. pa sve do 1797. godine tvrđava i grad u rukama su Venecije. Tvrđava tada ima vojnu posadu, a unutarnji raspored objekata prilagođen je vojnom ustroju. Imala je i crkvicu posvećenu svetom Mihovilu. Ona se jedno vrijeme, prema povijesnim vrelima, nalazila izvan zidina utvrde i to s istočne strane, dok je kasnije sagrađena u utvrdi i nalazila se u njezinom zapadnom dijelu. Uništena je kada je sredinom 17. stoljeća grom udario u barutanu tvrđave i, uslijed eksplozije, čitava je zapadna strana razorena. Sukladno napredovanju ratne tehnike, utvrda je doživljavala niz preinaka; dok se top nije počeo koristiti u osvajanjima, zidine su bile otprilike 80 cm debljine i bile su okomite. Na gornjem dijelu u pravilu su imale krunište i strijelnice, odakle se moglo braniti. Pojavom topa grade se debeli zidovi, kako bi se spriječilo probijanje zidina, te ojačavaju oni dijelovi na kojima su smješteni topovi. Sustav gradskih obrambenih zidova i kula završavao je ili počinjao na tvrđavi. Dio zidina i kula uklonjen je oko 1870. godine. Na samoj tvrđavi u cijelosti su sačuvane četiri kule te po jedna sa sjeverne i jugoistočne strane, na koje su se naslanjale zidine. Vojne posade u utvrdi bile su sve do 70-ih godina 20. stoljeća.
Tijekom II. svjetskog rata, zbog vojne posade koja je u njoj bila, stacionirana tvrđava je bila na udaru savezničkih bombardera, osobito krajem 1943. i 1944. godine, kada je bila i bombardirana. Tvrđava je nekoliko puta poođena iza vrijeme ovog zadnjeg rata.
U tvrđavu se može ući s dvije strane: istočne i zapadne. Na ulazu s istočne strane nalazio se pokretni drveni most. Sa sjeverozapadne strane nalazi se obrambeni zid koji se od tvrđave u dužini preko 200 metara spušta prema moru. Završavao je s jednom kvadratičnom kulom kroz koju je prolazio put za tadašnje prigradsko naselje Crnicu. Gotovo na sredini zida nalazi se prolaz, kojim se je ulazilo ili izlazilo iz grada u pravcu sjevera, odnosno zapada. S jugozapadne strane, do mora je vodio tzv. dvojni zid. Kroz njega se najlakše moglo stići od tvrđave do mora. Između zidova, u kamenu živcu isklesane su stepenice a, na mjestima gdje se javljala veća visinska razlika, postojale su drvene stepenice. Dužina zida je oko 100 metara. Na njemu su u zadnje vrijeme izvedeni konzervatorsko-restauratorski radovi te su ponovno otvorena vrata, koja su vodila do tvrđave. S južne strane grada, od samostana sv. Frane pa prema tvrđavi, protezao se najduži gradski obrambeni zid, koji je imao i nekoliko kula. On je, na žalost, gotovo u cijelosti porušen i to najvećim dijelom oko 1870. godine. Sačuvan je samo jedan njegov manji segment.
Podno tvrđave, s njezine istočne strane, sačuvana je kula na koju se on vezivao. Kula je danas pretvorena u grobljanski prostor, a samo jedan mali segment zida sačuvan je desetak metara podno nje. Od čitavog tog
obrambenog sustava, dijelovi zidina segmentarno su sačuvani u pojedinim dijelovima grada. Primjerice, na mjestu gdje se je nalazio ženski samostan sv. Katarine sačuvan je dio zida s krunišem ili pak iznad trga "Četiri bunara" sačuvan je dio zida i kula, koja je danas stambeni objekt. Također, isto imamo i na predjelu Dobrić, gdje su sačuvana jedna gradska vrata. Zid kneževe palače s morske strane zapravo je obrambeni zid koji ima sačuvane dvije kule – jednu kvadratičnu, drugu poligonalnu. Mogućnost turističke valorizacije: Vrhunska. Zbog svog smještaja i dominantnosti nad čitavim starim dijelom grada i predivnim pogledom na šibenske otoke, tvrđava sveti Mihovil jedan je od najznačajnijih i turistički najatraktivnijih lokaliteta u Šibensko-kninskoj županiji. Međutim, atraktivan položaj ne prate odgovarajući turistički sadržaji, pa je tako uglavnom postala samo tranzitna postaja. Tek osmišljenim sadržajima koji odgovaraju ambijentu (prostori u dvjema kulama i u dvjema cisternama) ovaj će turistički punkt dobiti značaj, a samim tim stvarati profit kojim bi se moglo dalje pristupiti konzervaciji i istraživanju. Na žalost, ne postoji niti jedna cjelovita publikacija u kojoj bi se mogle naći obavijesti o kulturno-povijesnoj vrijednosti ovog prostora.
