Strah me je zaspati Bojim se da se necu probuditi Ne znam sto znaci sanjati Legnem ja i pokrijem se kako bih kosti odmorio i uvijek racunam Mislim racunam i ponavljam Nikad nisam umoran jer sam naucio zivjeti ovako Zao mi je ljudi koji vrijeme gube spavajuci Tjerali su me k lijecniku i nudili mi kojekakve praske za spavanje ali ja to necu Bojim se da bi me san oteo te da se nikad vise ne bih probudio Volim sto sam ovakav a volio bih ovako nastavimti dok sam ziv Obnoc bez problema mogu biti s mojim brojevima s mirom razmisljati o cemu i sto god hocu – kaze nam Franjo Mikulic koji pune 64 godine nije zaspao a to i ne zeli
Veliki brojevi
Od svoje sedme godine ne spava Naime 1942 godine u vrijeme 2 svjetskog rata kao djecarac isao je kroz sumu jer je zelio vidjeti vojsku Nedaleko od njega odjeknuo je pucanj minobacaca
– Tad sam se prepao i zanijemio Majka me je pune tri godine gotovo svakodnevno vodila k lijecniku Napokon sam progovorio ali nikad vise nisam zaspao Kao dijete sam dok bi drugi spavali uvijek mastao i igrao se U mom je selu bilo slabo naroda Kuca u brdu gdje su samo vuci vijali Moji bi spavali a ja bih sam po cijelu noc gledao kroz prozor prilaze li vukovi blizu kuci i stali Sam sam naucio i racunati Kad sam posao u skolu brze sam racunao od uciteljice Najprije sam racunao u tisucicama stoticama deseticama a onda su na red dosli i ostali brojevi Puno je lakse racunati kada je vise nula – tvrdi Franjo koji od svoje sedme godine zivi u svijetu brojeva
Uvijek zdrav
Kada se umori od brojki zatvori oci i vraca se u djetinjstvo i svoje selo Nedostaje mu ona tisina i mrak:
– Ova javna rasvjeta ne da covjeku oci odmoriti Doduse nekad dobro i dodje Ukuceni mi naime kazu u koliko ih sati trebam probuditi kad trebam grijalicu upaliti pa mi odgovara sto nije potpuni mrak jer tako bolje vidim sat – povjerio se Franjo
Nikad kaze nije bio bolestan Nespavanje ga ne iscrpljuje a prehlada se cuva Uvijek je radio teske fizicke poslove Na baustelu u Njemackoj bio je godinu dana Kako to vec nasi ljudi tamo rade kopao bi od jutra do mraka a kad bi njegovi prijatelji otisli na pocinak Franjo bi legao odmoriti tijelo a onda bi mu digitron’’ kako on zove svoje prste proradio punom parom Svi su voljeli biti blizu Franje jer su znali da tako nece zakasniti na posao Budio ih je sve – i pekare i mesare i vozace Mirovinu je zaradio kao fizicki radnik u Tvornici duhana Mostar
Preuzeto sa: www vecernji-list hr
