Na Gradini sam prvi put bio na nekom od svecanih otvaranja ili zatvaranja OGUS-a Otvoreni grad umjetnosti - Srebrenik prije nekih cetvrt stoljeca. Ne sjecam se kompletne ceremonije, ali znam da je bio neki folklor, neka manifestacija gdje je bilo muzike i pjesme, i ako me slike iz najranijeg djetinjstva ne varaju, konjske trke.
Kao djeca prepricavali smo mnoge legende o Gradini. Da postoji jedna soba u kojoj je neka nesretna zena ziva zazidana u zid i iz cijih grudi jos uvijek tece mlijeko. O bunaru. O mracnoj sobi iz koje se vise ne vracaju oni koji tamo udju. O tajnom prolazu. O vojsci koja je naopako potkovala konje i tako zbunila vojsku koja je kulu u to neko mracno doba drzala u okruzenju. O pokretnom mostu, na cijem je mjestu danas labilna cuprija. O kamaru drugih stvari. Elem, legende.
Ne sjecam se tacno kad sam prvi put samostalno otisao na Gradinu, ali sam poprilicno siguran da je to bilo nekad u vrijeme kad sam u skoli imao samo jednog ucitelja i kad se nismo micali iz jedne ucionice. Mogao sam imati nekih 8 ili 9 godina. I od tada, pa do dana danasnjeg uvijek i rado se iznova vratim Gradini, pa i izvoru na koji je nalijepljena jos jedna legenda - ko se napije vode Bukovika, uvijek ce se vracati na to mjesto, ma gdje na svijetu bio - u mom slucaju, legenda je ziva istina.
Za starije populacije je Gradina uglavnom faktor nesigurnosti, jer realno govoreci, poprilicno je opasno pustiti nestasnu djecurliju da se ganjaju po zidinama i stijenama u koje je uklesana kula. Za one malo mladje, to je prilika da se odlaskom na otvaranje ili zatvaranje OGUS-a prisjete tih nekih davnih vremena i legendi.
Tinejdzerima je Gradina perfketno mjesto za organizovanje svih mogucih sjedeljki. I sam sam bio ucesnik i organizator istih. Svakog Prvog Maja bi ustali u ranim jutarnjim satima, i prije nego bi bilo ko dosao, zauzeli najbolje mjesto, direktno ispod samog mosta i tu se prepustali sevdahu, asikovanju, napijanju, a vala i ponekom fizickom obracunu, ako vec razlika u misljenjima postane nepremostiva prepreka za daljnju sjedeljku.
Kad bi se malo bolje organizovali, neciji roditelj ili rijetki sretnik medju nama koji je u to vrijeme imao svoje auto bi nas dovezao sa gornje strane i onda je samo trebalo sici ispod mosta. A u vrijeme kad smo folirali da volimo prirodu, prisli bi sa donje strane, kroz Cojluk, sto je kudikamo napornije ali je u svakom slucaju avantura vise.
Samo zdanje, kula i zidine su sagradjeni od kamena. Metarski zidovi, sto stariji to cvrsci. Povrh svakog zida komadi zeljeza, neuspjesan pokusaj vlasti iz proslog sistema da Gradinu dovedu u nekadasnji sjaj. Zbog mog panicnog problema sa svakom visinom preko 3 metra, nikad nisam smogao dovoljno hrabrosti da se popnem na najvisu kulu, ali i pogled sa prozora glavne prostorije je velicanstven. Pukla dolina, kraja joj nema. S druge strane zeleni Ozren, a negdje u sredini priklijesten izmedju obronaka Majevice i brda sa druge strane, skupio se Srebrenik. Volim ovaj pogled. Danima bi mogao uzivati sjedeci tako, gusterajuci se na suncu i uzivajuci u mirnoci vazduha i toplini kamena.
