Osvanulo hercegovačko jutro, sunce već užeže iznad Veleža i peći će po kamenu opet počitav dan. Po nagovoru one naše domaćice Lejle, siđosmo u čaršiju, na terasu restorana „Urban taste of Orient“. Ima na terasi nekoliko stolova za goste, a preko puta stoji Mimarov most ko okamenjeni skok u vječnost iznad studene, zelene Neretve.
Doručak dobar, a mir u čaršiji potraja tek dok sunce ne odskoči; poslije devet sati već se stiska svijet i prelazi most u grupama. Ko hoće mir, mora poraniti prije nego se stvore gužve u gradu.
Do podne krenusmo prema jugu, putem koji vodi u Dubrovnik, ali preko Stoca i Trebinja.
Prvo nas dočeka Radimlja. Stoje oni stolački stećci u travi, goli i izloženi vjetru, ko nekakva okamenjena vojska što stoljećima šutke drži stražu i raspravlja sa nebom.
Popesmo se i na stolačku kulu, na onu usamljenu utvrdu iznad grada. Pogled odande siječe dah, al’ gore na zidinama vlada zapuštenost i muk. Zaboravio čovjek svoju starinu.
Al’ dok gledaš dolje u stolačke krovove, shvatiš da ta napuštena kula nije jedina muka.
Teža je ona nevidljiva, ljudska. Težak je i opor povratnički hljeb u ovom gradu: u opštini među osamdeset činovnika jedva ako zatekneš kojeg Bošnjaka, po javnim ustanovama za njih nema mjesta, a mladu čovjeku se zulumom poručuje da je kriv samo zato što traje na svome pradjedovskom gruntu.
Boli ta nepravda u stolačkom zraku, al’ krš je ovo – pamti on i veća zla i veće sile, pa su sve niza stranu otišle, a kamen ostao.
Put nas dalje savi u Trebinje – još jedan kameni grad u kom su se lomili hercezi, paše i sultani.
Kastel trebinjski, centar Trebinja odiše nekom gospodskom, zbijenom starinom. U njegovom srcu, ko dvije uspravne rane i pobjede, stoje obje obnovljene džamije. Prva je Careva, Atik džamija, izgrađena još 1719. u čast sultana Ahmeda II od strane Osman-paše Resulbegovića.
Nedaleko od nje, sedam godina poslije, podiže Osman-paša Resulbegović svoju džamiju, ljepšu i raskošniju.
Al’ ljudska zavist i stambolska sila ne praštaju tuđu ljepotu. Čuo sultan da je pašino zdanje nadmašilo njegovo, pa posla ferman i svilen gajtan u Hercegovinu da se paša i svih devet sinova imaju udavit. Paša je spasio nekako sinove zle sudbine ali 1729. godine ubiše zlotvori pašu i poslane ga na ahiret. Zla sudbina i sujeta uvijek idu ispred graditelja.
Trajale su te dvije bogomolje vijekovima, uljepšavale Trebinje i Kastel sve do one nesretne 1993. godine, kad su neljudi u mraku pomislili da se rušenjem kamena može izbrisati pamćenje.
Al’ ne da se pamćenje tako lako pod zemlju: podigoše se opet iz pepela, Osman-pašina 2005, a Atik džamija 2013. godine, pa danas opet stoje u Kastelu ko svjedoci da je građenje uvijek jače od rušenja.
Na izlazu iz grada, nad utihnulom Trebišnjicom, stoji Arslanagića most. Podiže ga 1574. godine bogata ruka Mehmed-paše Sokolovića.
Kad šezdesetih godina prošlog vijeka potopiše rijeku zbog hidrocentrale, potopili su bili i tu starinu.
Al’ nađe se tada neko pametan u onim komunističkim vlastima, pa naredi da se spusti nivo jezera, te rastaviše most, kamen po kamen, svaki numerisaše i preniješe ga nizvodno, pa ga iznova sastaviše iznad Trebišnjice.
Stoji sad taj Arslanagića most k'o spomenik ljudskoj inat-mudrosti što je otela ljepotu toga kamena od potopa.
Sjedimo u hladu trebinjskih zidina, gledamo u te spomenike i prebiramo po mislima.
– “Hoćemo li dalje, Omerbeže, čekaju nas još i granica i dubrovačke zidine.” – reče ona
– “Da draga” – jedva sam dočekao da kažem ;)
A kako smo zamalo ostali zarobljeni na toj međi između dvije države – o tom valja mi posebno haberiti vam …
Povezani putopisi: I – i put do Mostara · Kraljevski grad Jajce · Put do Travnika
Autor: OmerBeg
Izvor: dostavljeni tekst.
Fotogalerija
