Nakon onog sinoćnjeg kondicionog treninga od sto pedeset stepenica, jutro dočekasmo spremni za juriš na Stari grad. Nakon doručka, pravac na autobusku stanicu ispred apartmana.
Sjedosmo u bus, pa u onoj priči, razgledanju okoline zaboravimo na Josipova uputstva: umjesto na četvrtoj, izađosmo mi lijepo na petoj stanici!
I neka smo, sam nas je Bog pogledao!
Sjetih se u sekundi da je Josip spominjao kako se na četvrtoj stanici nalaze „Vrata od Buža“, i da se okomito spustimo na Stradun skalinama, u prijevodu stepenicama.
A mi, izašavši na petoj stanici, zatekosmo se na vidikovcu iznad grada: Dubrovnik pred nama ko na dlanu, sunce obasjava crvene krovove, a bedemi i tornjevi gordi i moćni.
Pogledam u tablu s imenom ulice, kad tamo piše – „Put od Bosanke“.
– „E, draga moja, vidiš ti ovo?“ – okrenuh se supruzi s osmijehom. „Znali su stari Dubrovčani da Bosanke nisu voljne puno stepenica gaziti, pa su maksuz za njih put do Straduna napravili i nadili mu pravo ime!“
Smije se ona, pa napravismo par selfija, kako i priliči pravim turistima, te se lagano, bez imalo muke i bola u koljenu, spustismo do Vrata od Ploča.
To su glavni istočni ulaz u povijesnu jezgru grada, a spajaju tvrđavu s predgrađem Ploče, po kojem su i dobila ime.
Spustismo se ulicom od Vrata do Ploča i izbismo direktno na Stradun. On se sjaji ko uglačano ogledalo pod nogama, spajajući istočnu i zapadnu kapiju gradu.
Obnovljen u svojoj punoj raskoši poslije strašnog zemljotresa 1667. godine, Stradun diše punim plućima: na početku i na kraju stoje velika i mala Onofrijeva fontana, a između njih zbijene kafane, restorani i suvenirnice iz kojih dopire žamor na stotinu jezika.
Sjedosmo u hlad na jednu podnevsku kafu, pa dok komentarišemo ovaj gospodski grad kontamo kako do na bedeme se popeti.
Vidio sam ja odmah onu nepreglednu gužvu i red na glavnom istočnom ulazu za bedeme, al’ tamo mi se nikako nije čekalo a i karte sam već online kupio. Razgledajući okolinu, tik kraj Franjevačkog samostana u blizini zapadnih vrata, nađosmo sporedne stepenice za uspon.
Ljudi moji… usko, strmo, ima sigurno stotinu stepenica do vrha! Al’ kad se popesmo gore – pod nama se otvori pogled na Pile i na čitav gradski kompleks.
A ti dubrovački bedeme te zidine – to nije samo običan zid, to je čitav jedan uklesani grad iznad grada.
Skoro dva kilometra čvrstog, neprobojnog kamena opasalo je ovu nekada republiku, savijajući se nad morem i liticama. Na nekim mjestima zid je debljine i do šest metara, pa imaš osjećaj da hodaš po kakvom kamenom autoputu usred srednjeg vijeka.
Dok obilaziš taj krug, redaju se kule, bastioni i moćne utvrde kao kameni stražari što i danas gledaju prema pučini, čuvajući stasito uspomenu na dane kad se odavde trgovalo s čitavim poznatim svijetom mediterana.
Hvata nas vjetar s otvorenog mora, donosi miris soli i šum talasa što udaraju u stijene podno zidina. Hodamo polako, slikamo svaki ugao i prebiremo po mislima, svjesni da smo upravo ovdje zatvorili onaj nevidljivi krug koji spaja našu srebreničku kulu sa ovim dubrovačkim bedemima.
Kontam tako dok smo na ovim zidinama: da je naš ban Stjepan Kotromanić 1333. godine imao priliku da dođe sa srebreničke kule i vidi tadašnje zidine u svoj njihovoj veličini, garant bi od dubrovčana tražio duplo više dukata, a dao im znatno manje zemlje!
Al’ šta ćeš, historija ne zna za „šta bi bilo, kad bi bilo “.
Nakon tri poštena sata šetnje po onom oklopu od zidina, sunce – iako je već kraj septembra – upeklo pa peče po glavi i meni i mojoj dragoj. Siđosmo opet na onom istom mjestu kraj Franjevačkog samostana, pa krenusmo u potragu za kakvim dobrim mjestom da predahnemo.
Šetamo lagano u samo srce grada. Na zidovima starih zgrada stoje table sa imenima restorana utisnutih u sporedne, uske ulice.
Odjednom mi na jednoj tabli zape za oko ime: „Taj Mahal“, a ispod piše – Bosnian cuisine.
Gledam u onu tablu, pa pogledam suprugu: – „Aha, ma daj, ne zezajte me! Bosanska kuhinja usred Dubrovnika?“
Kad je jelo u pitanju, nas se dvoje brzo dogovorimo. Nekih pedesetak metara dalje, u jednoj skrivenoj sporednoj ulici, nađosmo taj restoran. Ljudi moji, kakav prizor! Momci u autentičnoj bosanskoj nošnji veselo i spretno serviraju gostima naše domaće specijalitete.
Sjedosmo za slobodan stol, donesoše nam jelovnik, a tamo – praznik za oči i stomak!
Nema šta nema: mezetluci razni (neka “Taj meza” i prava bosanska meza), pa čorbe – jagnjeća, teleća, od paradajza, leće, luka i sira… Pa vrući uštipci, meka cicvara, burek i pite (da, da, zna se pošteno šta je pita a šta je burek u po Dubrovnika!). Onda roštilj sa ćevapima i ražnjićima, pa hadžijski i slatki ćevap, pa sočne klepe, sarma, bosanski lonac, bamja sa teletinom, te veseli bosanac, sultan biftek i rumenilom obasjane đulbastije… A uz sve to nude još i pinđur ajvar, topao somun i krompir ispod peke! Sevdah u po Dubrovnika.
Ako do sada niste ogladnjeli od ovog nabrajanja – možete samo zamisliti kako je meni bilo dok sam čitao jelovnik!
“Taj Mahal” restoran već petu godinu zaredom drže Mišelinovu zvijezdu i, vala, aferim im bilo – svaku su je zaslužili od prve do posljednje mrvice!
Poslije tog ručka valjalo je još šetati gradom da se hrana slegne i da sebi dođemo.
Prošetasmo poslije ponovo do Vrata od Pila na zapadnoj strani. Tu je veća gužva, kao u pčelinjaku! Autobusi i taksiji samo pristižu i „istresaju“ rijeke turista sa svih strana svijeta.
Čim prođeš kroz te kamene kapije, prepoznatljive i iz one čuvene HBO serije „Game of Thrones“ (gdje je Dubrovnik glumio Kraljev Grudobran), shvatiš zašto je ovaj grad sada poznat i voljen od čitavog dunjaluka.
Prelijep je.
Dok smo stajali pod onim visokim lukovima, prisjetih se historijske priče: oba ova ulaza nekada su bila strogo čuvana, a teške gvozdene ključeve Vrata od Pila i Ploča držao je lično dubrovački knez. Svakoga jutra predavao ih je stražarima da otključaju i otvore velika vrata, a navečer, kad bi se grad zatvarao pred noćnim sjenama i mrakom, stražari su ključeve vraćali knezu na čuvanje.
Izađosmo lagano kroz Vrata od Pila, pa na autobus.
Autobus nas, po svojoj ustaljenoj ruti, istovari tačno ispod onih naših čuvenih sto pedeset stepenica … Tako da smo za laku noć imali još jedne kondicione pripreme pred sutrašnji ponovni obilazak Dubrovnika …
Autor: OmerBeg
Izvor: dostavljeni tekst
