Starac se gegao ispred mene, a ja za njim teturao po ledenom trotoaru, zgužvan i nenaspavan. Nikog nije bilo na ulici, grad oko nas tiho je zujao kao mašina van pogona. Ušli smo u kafanicu, koju nikada nisam primjetio iako godinama prolazim tom ulicom. Bila je lijepa, pokrivena debelim tepihom, sa starim drvenim šankom, teškim plišanim zavjesama, tapaciranim stolicama, fotografijama u ovalnim okvirima (neki portreti, nisam uočio čiji), držačima za novine... Mršavi konobar u crvenom prsluku sa crnim reverima doplesao je do nas, imao je ubrus na podlaktici i podignutu obrvu. Poslužio nam je istu travaricu kakvu smo pili u biblioteci. Osjetio sam da se tu mogu opustiti. Učinilo mi se da je vrijeme odjednom usporilo. Ne mogu objasniti kako i zašto.
– Znaš li ko su braća Pegaz? – upitao me čim je konobar otklizao za šank.
Naravno da sam znao. Čitav grad je znao priču o njima.
***
Priča o braći Pegaz
U malom naselju pored fabrike čelika živjeli su Adem i Badema Pegaz. Adem je bio krupni, mrki metalostrugar koji se rijetko smijao. Još rjeđe je govorio pa se o njemu i ne može mnogo ispričati. Njegova supruga Badema bila je apsolutna ljepotica, sazdana u savršenim proporcijama i s najboljim mogućim rasporedom crta na licu. Nikada niko nije saznao odakle ju je Adem doveo, ali kada je prvi put izašla u dvorište, vijest o njenoj senzacionalnoj ljepoti prostrujala je do tada neviđenom brzinom kroz sve kućice. Po prašnjavom putu ispred doma Pegaza prošao je defile svih porodica iz naselja, skenirali su je od glave do pete i sliku pohranjivali u memoriju, da im uljepša tužne dane. Bila je tačka u kojoj se križaju erotske fantazije stanovnika naselja, ljepša od svake televizijske voditeljice, zavodljivija od Loto-djevojaka i blistavija od krasotica sa omota bombonjera. Između probušenih kada, narandžastih bojlera, otrovnog korova, starih automobilskih guma, kupusa u konzervama, plastičnih patuljaka i sličnih komada iz scenografije naselja, hodala je s dirljivom elegancijom i ponosom. Kada zabaci crnu, tešku kosu, a sunce u njoj pronađe sve moguće boje, moglo se od tolike ljepote istovremeno plakati i smijati. Nehotičan, obećavajući ton u njenom smijehu ili potpuno slučajan pregib tijela izazivao je eksplozivne polucije kod mladića, a muževi su škrgutali zubima. Zbog toga su je vrlo brzo zamrzile sve zrele žene i tračerski šištale dok je prolazila, a djevojčice su je u grupama pratile i podražavale kretnje. Badema tu pažnju nije primjećivala ili se, što je vjerovatnije, pravila da je ne vidi. Rijetko je izlazila, komšiluk ju je najčešće mogao vidjeti kako zalijeva cvijeće u dvorištu od crne prašine ili na prozoru čeka muža da se vrati iz fabrike. I uvijek je bila sama...
Ipak, Adem je bio ljubomoran, plašio se da može izgubiti svoju ljepoticu pa je stalno njušio tragove uljeza. Dolazio je u različita doba s posla, s treskom otvarao ulazna vrata i u cipelama i kaputu pretraživao sobe. Viđen je i kako špijunira kuću iz žbunja i kako puže ispod prozora. Pričaju da se prvi put u životu nasmijao kada je čuo da je Badema trudna, a čitava tri dana nazdravljao je silueti fabrike kada je saznao da u stomaku leže blizanci. Nazvao ih je Albin i Aldin, obožavao ih, skoro trčao kroz naselje dok se vraćao s posla, a jednom je prostro pelene na štrik u dvorištu. Bili su lijepa porodica, ukras čitavog naselja.
Tragedija je počela sa prvim bijelim pramenovima na dječijim glavama. Do tada, svi Pegazi bili su crnokosi, pa je otac odmah zaključio da djeca nikako ne mogu biti njegova. Komšiluk ga je smirivao, govorio kako je to česta pojava i da će im kosa potamniti čim prohodaju.
– Ako djeci tad kosa ne pocrni – rekao je Adem Bademi – onda ćeš ti sva poplavit.
U očekivanju prvih koraka, otac je napetost smirivao rakijom. Kako su dječaci rasli, rasla je i nervoza, a s njom i sve veća potreba za pićem. Jedne večeri, braća su se uhvatila za ručice, nesigurno se podigla sa poda i polako prišla ocu koji je gledao televiziju. Dok su se ljuljali na jastučastim nogicama, bijeli uvojci plesali su na glavama. Adem ih je gurnuo nazad na pod, pali su uz vrisak, kao gumene igračke. Te večeri prvi put je istukao Bademu... Od tada, tukao ju je svaki dan, bez izuzetka. Da bi smanjila njegov bijes, Badema je dječake šišala do kože, ali otac je lako uočavao bijelo paperje i onda tukao još žešće. Kada u sumrak naselje utiša i porodice sjednu da večeraju, njeni krici su najavljivali dolazak noći, a prestajali su oko ponoći, kada Adem izgubi snagu. Niko iz naselja nije ni pokušao pomoći nesretnici. Muškarci su smatrali da bi bio opasan presedan uplesti se u tuđe bračne odnose, a žene su mislile kako ima neke pravde u tome, jer njena ljepota nije bila poštena prema njima. Nije prošlo mnogo i komšiluk se sasvim navikao na Bademine krike, kao što je prihvatio i svakodnevne zemljotresne udarce teške metalurgije iz fabrike.
Dječaci su rasli, bijeli kao veš iz reklama. Bili su neprestano sami, Badema se tokom dana oporavljala od batina, a djeca su ih izbjegavala poštujući naređenja svojih majki. Blizanci su kao mali duhovi tumarali između kuća i smišljali igre. Učili su anatomiju dok su živim žabama vadili utrobu, proučavali aerodinamiku čupajući krila vrapcima, ispitivali prag bola dok su palili zavezane mačke i kamenovali pse... Voljeli su gledati kako se život gasi u očima životinja i takmičiti se koji će prvi uočiti dolazak smrti.
Životinje su bježale od njih, a oni su se ljudima uklanjali s puta. I komšiluk se pravio da ih ne vidi, sve dok u naselju nisu počeli nestajati predmeti – bicikla, veš, pite s prozora, tvrdo voće sa drveća, papuče ispred vrata, alat zaboravljen u travi... Naselje nije dugo razmišljalo, svi su zaključili da su braća Pegaz krivci i odlučili problem riješiti unutar mjesne zajednice. Na sastanku koji nikada nije bio posjećeniji, nakon rasprave o dinamici odvoza smeća, pod tačkom tekuća pitanja dogovorili su način na koji će dječake dozvati pameti.
Bio je sumrak kada su mještani napravili zasjedu. Sačekali su blizance u mračnoj, slijepoj uličici, okružili ih i tukli letvama, palicama, vojničkim opasačima, oklagijama – šta je ko pronašao u kući. Dječiji krici miješali su se sa Bademinim koja je dvadesetak metara dalje trpila Ademove udarce. Premlaćivanje je stalo kada su dječaci izgubili svijest. Bilo je još snage u kaznenoj grupi, naravno, sve su to odrasli, snažni muškarci, metalurški radnici, mogli su ih prebijati do jutra, ali više nije bilo zanimljivo, lekcija je okončana. Razišli su se veselo, ćaskajući, odšetali sa oružjem na ramenima, kao seljaci sa kosidbe. Iza njih, u crnoj prašini, u plitkoj tami sumraka, ostala su da leže dva mala tijela.
Dječaci su se nekako dovukli do svoje kuće i niko ih nije vidio skoro godinu dana. Niko i ne zna kako su se oporavili od batina. Ali, svi pamte ono jutro kada su izašli na dnevno svjetlo. Sasvim nepomični, stajali su u dovratku, u kvadratu mraka koji je izbijao iz kuće. Neki kažu da su stajali tako deset minuta, drugi se kunu u pola sata, a ima ih koji uporno ponavljaju da su Pegazi stajali čitav sat. To nije toliko ni važno, važno je da su oni istovremeno, sasvim sigurno dogovoreno, napravili jedan korak, napustili mrak i stali pod sunce. Svjetlost se odbila od njihovih glava. Imali su potpuno crvenu kosu! Ali, boja kose više nije bila važna, u ovom slučaju nije bitno da li je nešto crno ili bijelo. Adem je robijao dugačku kaznu zbog ubistva žene, a Badema je ležala ispod drvenog nišana na brdu iznad fabrike. Dječaci su nekoliko minuta škiljili na suncu, a kada su kročili na ulicu, zatvorili su se svi prozori i vrata u naselju. Dok su lagano hodali, utišalo se i pritajilo sve, ama baš sve što je imalo srce. Samo su tranzistori sa prozora svirali svoje uobičajene narodne pjesme. Tog jutra grad je dobio najopakije kriminalce u svojoj istoriji.
Albin je krupan, konstruisan kao betonska brana, sa ogromnim šakama i debelim vratom. Aldin se izduljio u pljosnatog mršavca sa uskim ramenima i tankim rukama. Imaju široka lica na kojima ima prostora za još jedan par očiju. Oči su sitne, Albinove sjajne i nemirne, a morski psi imaju oči slične Aldinovim – prazne, ledene i preko njih se, kao i kod ajkula, navlači prozirni kapak čim Aldin otvori usta sa sitnim, oštrim zubima.
Albin možda nije najjači čovjek u gradu, ali svi znaju da on nikada ne oprašta. Onaj ko se sukobi s njim, bolje da ga odmah dokrajči, jer će se Albin sigurno vratiti da završi započeto. Za Aldina se priča da nikada u svom životu nije volio ništa i nikog. Trpi samo Albina, a i to iz čiste navike. Govori se da uživaju u mučenjima, da se prema ljudima odnose kao nekada prema životinjama. Da su svoj nauk o smrti doveli do perfekcije pa da žrtve mogu danima držati na rubu između dva svijeta i onda ih, u posljednjem trenutku povući nazad. U ovaj svijet. Ili ćušnuti naprijed. Kako kad... Takve priče omogućile su Pegazima da bez imalo muke drže čitav grad pod kontrolom. Svi gradski trgovci i zanatlije donose im procenat od zarade i radije zatvaraju radnje nego da uskrate danak. Policija prešutno odobrava njihovu strahovladu, jer Pegazi upravljaju podzemnim svijetom našeg grada. Održavaju uvijek isti nivo kriminala, ne dozvoljavaju porast koji bi zabrinuo vlasti i prisilio policiju na akciju. Ništa se ne može dogoditi bez njihovog znanja. Svaki kriminalac, pa i najmanji džeparoš, mora od njih tražiti odobrenje za rad i davati im dio plijena. Imaju u rukama policajce i kriminalce, pravdu i nepravdu. Određuju sredinu između svjetla i tame. Stvaraju sumrak.
