KALESIJA - Izložena medijskom pritisku, još u šoku zbog otkrivanja svog pravog identiteta i svakodnevnih susreta s rodbinom, njoj sve nepoznatim ljudima, Senida Bećirović jedva čeka da se priča o njenoj šokantnoj ratnoj sudbini stiša.
Brojnim novinarima koji je opsjedaju sve teže i sa sve manje volje priča o svom odrastanju u obitelji Živka i Živane Janković u Beogradu, gdje je 16 godina nosila ime Mila. Kaže da će, kada dobije dokumente, službeno biti Senida Bećirović, ali da se imena Mila neće odreći, prije svega zbog zahvalnosti prema Jankovićima koji su je s puno ljubavi othranili.
Dodaje da se brine za njihovo zdravlje, jer ne zna kako će izdržati susret s njom i njenim pravim ocem Muhamedom Bećirovićem.
- I oni i moj otac žele taj susret, ali ne znam kako će to podnijeti. Već su se čuli telefonom i moj otac im je zahvalio za sve što su uradili za mene - prenosi Senidine riječi Dnevni avaz.
Željela bi znati šta se dogodilo s njenom majkom i sestrom, ali i upoznati srpskog vojnika koji ju je 1992. godine, nakon što je njegova jedinica okupirala Caparde kod Kalesije, uzeo iz kolijevke i odnio u Vlasenicu.
- Ne znam tko je taj čovjek koji me je spasio. Neki pričaju da je kasnije poginuo, neki da je sada u Americi. Ako je živ, stvarno bih ga voljela upoznati - kaže Senida.
Međutim, Senida i njena sestra Sanda nisu jedina djeca iz Capardi koja se od maja 1992. godine vode kao nestala. Od tada se ne zna ni sudbina Senidinih rođaka Amela (4) i Denisa (2) Bećirovića.
