Malo se koji narod na Balkanu, ali i u Evropi, može pohvaliti tradicijom školstva i obrazovnih institucija kao što to mogu Bošnjaci. Prvi pomeni obrazovnih institucija na prostoru Bosne datiraju još iz srednjeg vijeka. Već u 12 stoljeću na dvoru u Milama kod Visokog postojalo je učilište bosanske vjerske organizacije, o kojem historičari danas govore kao o prvom evropskom univerzitetu. Od tih prvih obrazovnih institucija Bošnjaka pa do danas prošlo je blizu devet stoljeća, izmjenilo se na desetine različitih programa, društvenih i političkih sistema, ali ni u jednom periodu naše historije u ovoj oblasti nije vladala teža situacija nego što je to danas. Razloge za ovakvo, katastrofalno stanja u obrazovnom sistemu treba tražiti u nespretnim reformama, propustima političara i jednom sveopćem moralnom i ekonmskom krahu našeg društva. I oni svijetli primjeri, poput Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru koji predstavlja produžetak tradicije autentičnih bošnjačkih obrazovnih institucija, su trn u oku Srbiji koja na različite načine onemogućava njihov rad. Na taj se način Bošnjacima šalje poruka da oni nemaju pravo školovati svoju djecu u svojim obrazovnim institucijama, iako su u evropskim okvirima bili prvi na polju obrazovanja.
Obrazovanje je oblast koja je doživjela najviše reformi od devedesetih godina prošlog stoljeća pa do danas. Teško je ne primijetiti da je svaka od tih izmjena išla preko leđa prosvjetnih radnika. Nizale su se različite „reforme“ na svim poljima obrazovnog procesa, a zajedno sa njima su rezana prava i benificije uposelnih u obrazovanju. Na kraju je sistem doveden na rub propasti, a prosvjetni radnici na rub egzistencije. I dok se posljednjim snagama prosvjetari održavaju na „rubovima“, čuvajući temelje obrazovnog sistema kako se ne bi strovalili u provaliju nemara današnjih struktura vlasti, iz ministrastava i skupština koje kreiraju obrazovnu politiku najavljuju se „nove reforme“. Vjerovatno će društvo ponovo „uštedjeti“ milione maraka na obrazovanju i nauci te tako dokusuriti ono malo obrazovnih i kulturnih institucija koje iole funkcioniraju.
Reformama protiv obrazovanja
Kod nas se uvriježilo mišljenje kako je sve što dolazi sa strane bolje od onog našeg. Time su se vodili i naši univerziteti kada su im ponuđene smjernice Bolonjskog procesa koje su trebale donijeti bolje dane visokom školstvu u BiH. Već sada se naziru katastrofalni rezultati provedbe ovog procesa na našim visokoškolskim ustanovama i može se reći da na bosanskohercegovačkom univerzitetima vlada anarhija bez premca.
No, to je tek početak agonije zvane „Bolonja“. Budući da je visoko školstvo u nadležnosti kantona, svako kantonalno ministarstvo obrazovanja je drugačije uredilo ovu oblast. Na taj način u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Zenici, Bihaću važe različiti modeli i propisi visokog obrazovanja. Bolonja, koja je zamišljena kao fleksibilan model studiranja i koja je trebala omogućiti nesmetane razmjene studenata na evropskom nivou, u našoj je zemlji dovedena do apsurda jer studenti nisu u mogućnosti nastaviti studij na nekom od univerziteta u susjednom kantonu, a kamo li u Evropskoj uniji. Studenti se, opet, nakon završenog prvog ciklusa studija moraju odmah upisivati na drugi dvogodišnji ciklus jer sa „certifikatom“ koji dobivaju nakon tri godine ne mogu pronaći zaposlenje. Naime, naše tržište rada ne poznaje sistem kvalifikacija zanimanja uveden Bolonjskom deklaracijom, pa ti mladi ljudi ostaju prepušteni sami sebi, a njihova diploma i sav uloženi trud na kraju ništa ne vrijede. Tako je bolonjskim procesom na legalan način zavedena anarhija u bosanskohercegovačkom visokom obrazovanju.
Osnovno i srednje obrazovanje, također, nisu pošteđeni „reformskih procesa“. Val demokratije koji je zapljusnuo svaki segment društva pa tako i obrazovanje, nije polučio očekivane rezultate. U društvu sa urušenim sistemom vrijednosti „demokratija“ je postala izgovor za svaku vrstu propusta i pogrešnih odluka. Nastavnicima u osnovnim i srednjim školama prvo je oduzet status autoriteta u razredu, ali i u kompletnom društvu. Danas smo došli do toga da naši nastavnici strahuju od reakcija svojih učenika kada im trebaju dati zaslužene niže ocjene jer bi mogli ostati bez posla zbog „narušavanja učeničkih prava“. Svake godine se reducira broj razreda u školama, ali se povećava broj učenika u razredima. Na taj se način stvara jedna nemoguća radna atmosfera u kojoj se ne može odvijati normalan nastavni proces budući da ni jedan nastavnik ne može kontrolisati razred sa 35 učenika. Ali tako je to „zakon“ uredio da svako dijete ima pravo na obavezno osnovno obrazovanje. A kaže li taj zakon da i svaki prosvjetni radnik ima pravo na lični inegritet i dostojanstvo i da ne može biti ostavljen bez bilo kakvog načina sankcionisanja nedoličnog ponašanja pojedinih učenika?! Međutim, taj isti zakon svake godine predviđa novo smanjenje plata prosvjetnim radnicima. Iscjepkanost ministarstava obrazovanja po kantonima dala je za pravo vladajućim strukturama da se hladnokrvno poigravaju pravima i beneficijma prosvjetara. Tako u različitim kantonima prosvjetari dobivaju za isti trud različite plate. Jedna im je stvar ipak zajednička, u svih deset kantona Federacije BiH ubjedljivo najniže plate među budžetskim korisnicima imaju prosvjetari. Pored toga, posljednji su kojima se plata isplaćuje te ona obično stiže polovinom mjeseca. Da nadležna ministarstva ne namjeravaju „ostaviti prosvjetare na miru“, svjedoče i posljednje odluke sarajevskog kantonalnog Ministarstva obrazovanja, kojima bi se prosvjetarima oduzelo pravo na tužbu zbog kršenja osnovnih prava proisteklih iz kolektivnog ugovora. Čini se da nadležni u obrazovanju, želeći ostaviti utisak kako nešto rade, uvijek izmisle neku novu uredbu u toj oblasti, a ona je redovno na štetu nastavnika i profesora.
I tako, dok im se režu prava i beneficije, dok su pod stalnim pritiscima uzrokovanim nepoštivanjem kolektivnih ugovora niko ne propušta napasti prosvjetare zbog „loših rezultata“. Sva se koplja ponovo lome na običnim prosvjetnim radnicima, iako oni sami nikako ne mogu utjecati na kreiranje politike u obrazovanju jer je to obaveza jedanaest Ministarstava obrazovanja u Federaciji. Na kraju ispada da riba u Bosni ne smrdi od glave već od repa, kao što su za stanje u visokom obrazovanju krive samo obrazovne institucije, a ne oni koji su nametnuli bolonjski sistem studiranja. Miljacka je kriva za neugodan miris, a ne oni koji je zagađuju ili Ministarstvo za zaštitu okoliša koje se (ne)brine za njeno čišćenje. Za redukcije vode i njen slab pritisak krivi su radnici Vodovoda, a ne Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, a za cjelokupnu ekonomsko-političku situaciju krivi su građani BiH, a ne političari i njihova beskrupulozna pohlepa za foteljama i funkcijama.
Elitna odjeljenja i elitne škole – rasizam u obrazovanju
Ako nas nadležna ministarstva počaste još kojom reformom, bojim se da će to biti konačni kraj bosanskohercegovačkog obrazovnog sistema. Našim političarima to i ne predstavlja neki problem. Za sebe i svoju djecu su počeli osnivati elitna odjeljenja u osnovnim školama, a već su nikle i prve elitističke srednje škole. Ne žele da im se djeca druže sa 90% djece iz siromašnih porodica, koji pohađaju zapuštene javne škole. Hoće da ih poštede sumorne svakodnevnice koja prati ostale mališane, kako bi već od ranog djetinjstva njihova djeca shvatila da su namjenjena za „velike stvari“ i kako su ostali, zbog svog ekonomsko-socijalnog statusa, manje vrijedni.
Te nove škole namijenjene su samo za djecu visokih bošnjačkih funkcionera, djecu direktora velikih kompanija i još poneke javne ličnosti iz svijeta sporta, muzike i kulture. Tamo nema mjesta za djecu „običnih“ demobilisanih boraca, siromašnih ratnih vojnih invalida ili pak djecu iz šehidskih porodica. A kada se završi takva škola, ne nastavlja se studiranje na Sarajevskom univerzitetu. Pa roditelji te djece nabolje znaju šta naše visoko obrazovanje može ponuditi mladima, jer su oni provodili nakaradne reforme u toj oblasti te ih zbog toga šalju u velike svjetske univerzitetske centre, Nakon završetka studija čeka ih posao u nekoj velikoj kompaniji, upravnom odboru ili pak ministarstvima.
Za to se vrijeme „obični ljudi“ bore da djeci osiguraju udžbenike za novu školsku godinu, „obični prosvjetari“ razmišljaju kojom će novom reformom biti pogođeni, a većina ljudi se prosto bori za golu egzistenciju.
Politika na duge staze
Uskogrudi pogled na politiku ogleda se u jeftinim političkim igrama, borbama za pozicije i korštenju tih pozicija za lični profit i zapošljavanje svojih stranačkih oligarhija. Ovakva politika po sistemu „zagrabi pa vladaj“ zavila je Bošnjake u crno i dovela do toga da se danas ubrajamo među najsiromašnije narode svijeta. Pravi političari nisu oni, kojima je jedina okupacija raspodjela, krčmenje i rasipanje budžetskog novca koji je zatečen dolaskom na vlast, nego je istinski uspješan onaj koji „donese“ novac kroz dovođenje stranih ulagača ili kroz osiguravanje poslova našim firmama u inostranstvu. Našem narodu su hitno potrebne finacijske injekcije, koje će oživjeti posrnulu industriju i revitalizirati naše proizvodne kapacitete. Ali kako to uraditi ako političari gledaju samo lične interese, a obrazovanje i cjelokupno društvo ne prati globalna ekonomska kretenja.
Svima je već jasno da su zapadne sile zapale u dugogodišnju recesiju, a da se na bliskom i dalekom Istoku otvaraju nove poslovne mogućnosti. Cijeli Zapad izlaz iz krize traži u velikim infrastrukturnim projektima na Arabijskom poluotuku, u Indiji, Kini, Iranu, Maleziji, Indoneziji i pojedinim afričkim državama. Zašto i mi Bošnjaci ne bismo uzeli svoj dio ovog velikog financijskog kolača?!
Da bi to uradili treba nam fleksibilna politika i obrazovanje. Danas su posebno na cijeni inženjerski poslovi, za kojima na Istoku vlada prava pomama. Budući da smo muslimanski narod, već imamo određenu prednost u preuzimanju nekih od tih poslova, ali opet su zakazali naš obrazovni sistem i politika. Ni na jednom od naših fakulteta, koji školuju buduće inženjere elektrotehnike, građevine, arhitekture i drugih tehničkih nauka, ne postoje obavezni predmeti arapskog, turskog, perzijskog, indijskog ili drugih istočnjačkih jezika. Ovakvim projektima budućim mladim stručnjacima širom bi se otvorila vrata za apliciranje na velike poslove u arapskom svijetu, ali i u drugim državama Azije. Također naši instituti i fakulteti nemaju potpisane ugovore o suradnji sa velikim arapskim, turskim, indijskim ili iranskim kompanijama i institutima, mada u toj oblasti postoji obostrani interes. Dakle, naša se cjelokupna privreda treba prilagoditi novim okolnostima i svoju šansu tražiti na Istoku koji je posljednjih godina u velikoj ekonomskoj ekspanziji.
Nevolja je u tome što su za naše političare priče o investicijskim projektima i zapošljavanju naših firmi u inostranstvu nešto od čega ne mogu izvući kratkoročnu ličnu korist. Sve osim ličnog i uskostranačkog materijalnog interesa za bošnjačke političare predstavlja gubljenje vremena. Ti ljudi ne vjeruju u ono što rade, ne vjeruju u ovu državu niti imaju povjerenja u naš obrazovni sistem.
Ako ovo nije istina, kako to da nikad ni jedan od bošnjačkih političara nije stao iza onoga što je radio i rekao:“Ja vjerujem u ovo što sam napravio“. Jedini, u plejadi poznatih Bošnjaka, koji je to uradio bio je uvaženi muftija Muamer ef. Zukorlić kada je rekao: „Najbolji islamski fakultet je naš Fakultet islamskih studija, najbolja medresa je naša Gazi Isa-begova medresa, najbolji univerzitet je naš Internacionalni univerzitet u Novom Pazaru i ja da mislim drugačije ne bih u tim institucijama školovao svoju djece“. Ovakvim stavom je potvrdio da stoji iza onoga što radi zajedno sa cjelokupnom Islamskom zajednicom u Srbiji. Pitam se kada će neki bošnjački političar i ministar obrazovanja stati ispred naroda koji ga je birao i reći: imam povjerenje u ovu državu, vjerujem u naš obrazovni sistem i zato djecu školujem u našim školama. Čini mi se da trenutno nema takvih političkoj sceni u BiH.
Čebirić Edin, prof.
